mary in the junkyard / role model hermit

Nikako se ne može precijeniti utjecaj koji su Velvet Underground, što kao bend, a što kao samostalni glazbenici i face, imali na suvremenu glazbu. Možemo o tome debatirati godinama (i danima i satima), ali ja tvrdim da su oni jedan od 10 povijesno najvažnijih bendova i da su upravo oni ti koji su razbili relativno homogen rokerski svijet 60ih na „mainstream“ i „underground“. Također, tvrdim da se cijeli (ili barem velika većina) kasniji indie (iliti „alternativni“) glazbeni smjer zasniva upravo na onome što su oni radili. Ako su Stoogesi praočevi punka, Velveti su praočevi post-punka. To je jedna priprosta teza, ali mislim da relativno dobro aproksimira ono što se dogodilo (čak će vam i moj drug Čuči reći da je „ona ploča s bananom“ snimljena barem 20 godina ispred svog vremena, a on zna o glazbi puno više od mene). Na koncu, nemali je broj tih indie i alter bendova na neki način odao počast svojim herojima ili obradom pjesama ili na neki drugi način. 

Iako vam to na prvu neće biti uočljivo (postoji li riječ „uslušljivo“?), mary in the junkyard su upravo jedan od bendova kojih vjerojatno ne bi bilo da dobri Andy Warhol nije prigrlio nekoliko talentiranih klošara, udomio ih u svom „inkubatoru“ nazvanom Factory i platio im snimanje „banane“. Ne vjerujete mi? Pogledajte ovo:

Prvo što moram istaći kad pričam o ovome albumu je da na njemu preteže komorna chamber-pop atmosfera kakvu su, mislim, „izumili“ baš Velveti. Dakle, ako ne volite glazbu koja nema praktičnu svrhu (ples, rušenje vlade, demonstraciju mačizma, ili slično), zaboravite na mariju i njezino smetlište, jednostavno nije za vas. Ali, ako vas zanima malo larpurlartističkog izdrkavanja i atmosferične podloge za kontemplaciju, ne tražite dalje – sve što trebate dat će vam ovaj uzorni pustinjak (bend stilizira svoje ime i naslov albuma malim slovima, a to je danas česta pojava i ne kužim što bi to zapravo trebalo simbolizirati).

Skužili ste već (jer, naravno, pratite ove moje kakti recenzije sa fanatičnim žarom), ova je glazba dosta slična onome što su napravili moji favoriti The Orielles, pa je sasvim jasno da je meni (i takvim sličnim drkadžijama) to baš super. I znate što je još fora? I mary, baš kao i spomenute Orielles, čine dvije curke i jedan dečkić. A ove curke izgledaju još sitnije i krhkije, pa ih se jedva vidi iza gitara. Za razliku od The Orielles, dečko je ovdje bubnjar. I to vraški dobar, BTW. Jedna od dvije curke svira violu (John Cale zasigurno puca od ponosa!) i bas, a druga gitaru i kojekakve čudne instrumente koje dohvati. I uz to, pjeva. Hm…pjeva…da…nije to baš pjevanje kakvo smo navikli slušati po talent show emisijama, ali nije baš ni sprachgesang kakav prakticira Florence Shaw (Dry Cleaning). No njezin pola-glas, pola-šapat je baš simpatičan unatoč „cmizdravosti“ i baš zvuči autentično u kontekstu glazbe koju izvodi. Mnogima se neće svidjeti (drug Čuči mi prvi pada na pamet), ali što je – tu je. Ja lajkam.

Druga stvar koja bi nekoga mogla odbiti, a mene definitivno ne smeta je nedostatak bitnih promjena raspoloženja. Pozitivan spin na to bi mogla biti tvrdnja kako je album „ujednačenog tona i raspoloženja“, pa eto vam ga. Meni su ti, pomalo mračni zvukobrazi („soundscapes“) baš super i nalazim sasvim dovoljno različitosti među pjesmama da mi je cijeli komplet zanimljiv. Odnosno, bolje je reći da sam „dovoljno senzibiliziran za njihov rad da mogu ‘uloviti’ suptilne promjene u raspoloženju“. (Ha! Sjajno sam to sročio;-)) Da skratim i zaključim ovaj dio: mary nije baš za svakoga – ako vam se zvuk ne svidi na prvu, nikad ih nećete zavoljeti. Ovaj tip glazbe je dosta specifičan i mogu shvatiti visoku razinu odbijanja (da ne kažem hejtanja) koju će mary in the junkyard zaraditi kod prosječnog konzumenta. Jebiga, ja ne mogu podnijet većinu metala, a ne mislim da je to nužno loša glazba. Jednostavno, nije to „moja krigla pive“.

S druge strane, za nas nekoliko koji volimo ovakvu glazbu, ovdje ima puno toga za voljeti. Od sulude mantre kojom se izruguju „afirmativnoj“ kulturi, preko prekrasne arpeggio gitarske dionice u „Blood“ i sjajne, supersonične „Crash Landing“, do tihe i pametne „Mouse“, puno je tu sitnih detalja, lijepih melodijskih udica, gitarskih lizova i primjereno smještenih dionica na kojekakvim instrumentićima simpatičnih zvukova – viola je najprominentnija, ali vidjeli ste na gornjem video i nešto što se zove harmonium. Ima tu još jedna sličnost s The Orielles – bas dionice su na većini pjesama izvanredne i podsjećaju na nešto što biste našli u pjesmama Radioheada (u „Crash Landing“, recimo).

No, opet za razliku od The Orielles, pjesme su im manje eksperimentalne, odnosno, konvencionalnije. Kad bih ovu glazbu morao opisati kroz usporedbe s drugim, afirmiranijim glazbenicima, onda bih rekao da zvuče kao kombinacija Dry Cleaning, Wet Leg i (ranijih) Wolf Alice (što je vjerojatno najbolje što Britanci danas imaju), a čuje se i da su pročitali obaveznu lektiru – Radiohead, PJ Harvey, My Bloody Valentine, Bjørk,…sve što treba. A unatoč tolikom broju uzora, zvuče apsolutno originalno i, što je možda i najvažnije, samopouzdano. role model hermit biste, bez ikakve sumnje, mogli podvaliti nekome kao, štajaznam, šesti album nekog etabliranog benda. 

Stvarno dobri albumi su uvijek oni koji zvuče kao „više negoli suma njihovih dijelova“ i to je ovdje upravo tako – ovaj pustinjak je stvarno uzoran. 

Zapamtite ovaj bend. Velveti bi ih „odobrili“- u to sam ziher.

@drug Matko: Vidim da sviraju u Bruxellesu 6.10.2026. Znaš što ti je činiti.;-)