Protomartyr / Hotel Usona

Nekad davno, prije negoli se utopila u posvemašnjoj frivolnosti, rock glazba je bila kulturno i politički značajna. Bendovi su svirali i pjevali o statusu čovječanstva i većina njihovih djela bila je više od puke kulise za zabavu ili larpurlartističkog izdrkavanja. Ne znam zašto, ali na pamet mi pada sjajni album Animals vječnih Floyda, sa svojom „slabo skrivenom“ metaforom o društvu i njegovim…hm…klasama. Nekako u to vrijeme kasnih 70ih i početka 80ih, glavnostrujaški rock se je počeo pretvarati u kaljužu tzv. „hair metala“, a i onaj punkerski zamah se je nekako pogubio u postmodernizmu i indie cviležu o vlastitim problemima. Možemo, iz današnje perspektive tražiti zavjeru u činjenici da je rock glazba do druge polovine 80ih prestala govoriti o društveno važnim stvarima (osim Bona, naravno). Baklju je preuzeo rap, a ostaje pametnijima od mene analizirati je li baš ta „društvena relevantnost“ dovela i do žanrovske dominacije rapa ili je to rezultat nečeg sasvim drugog.

Sve to, naravno, ne znači da se negdje u zakutcima i na „malim scenama“, rock glazba i dalje nije bavila Svijetom. Jednostavno, malo tko od publike je mario za bijesne osvrte na licemjerje vlasti, rastuću nejednakost i propadanje morala. Kako su to lijepo prošle godine rekli sjajni Geese: „I’m getting killed by a pretty good life.“, ili kako je to poodavno napisao Aldous Huxley tvrdeći (kontra Orwellu) da u budućoj distopiji ljudi neće biti institucionalno progonjeni i varani, nego će ih zadesiti sudbina one poslovične žabe koja se polako kuha u loncu – u svoju će propast otići partijajući. Da više ne seruckam bezveze, evo vam Protomartyra, benda za koji nikad ranije nisam čuo, unatoč tome što sam vjerojatno dosta pozorniji pratitelj glazbene scene od prosječnog građanina. I eto vam njihova uratka Hotel Usona, konceptualnog albuma na kojem oni daju svoj izvještaj o stanju nacije. Nisu, naravno, Protomartyr ni prvi ni jedini koji imaju nešto za reći o Trumpu i njegovoj sviti i stanju Svijeta iz perspektive nekog Američanina (već se tjednima mučim napisati recenziju za jedan drugi album iste tematike), ali nekako mi se čini da je ovo nešto najbolje takvoga što sam čuo. 

E sad…kad mi se dogodi da krenem recenzirati neki bend kojeg nikad prije nisam čuo, obavezno poslušam i neke ranije radove, tek toliko da dobijem predodžbu o bendu i nekakav kontekst. Kako je ovdje riječ o bendu sa šest ranijih uradaka (djeluju od 2012.), naravno da nisam preslušao sve. Za pripremu sam si odabrao njihova dva (po allmusic.com) najbolje ocjenjena albuma: Under Color of Official Right iz 2014. i Relatives In Descent iz 2017. Da nisam znao što slušam, nikad ne bih rekao da je riječ o amerikancima iz Detroita. Da ne duljim, reći ću vam da je riječ o punokrvnim post-punk djelima s jasnim utjecajem The Fall. Ono…gitare cvile, a čovjek priča. I oba albuma su baš odlična, a Joe Casey sjajno kopira onaj osjećaj žurnosti koji je tako sjajno znao plasirati neprežaljeni Mark E. Smith.

Dakle, da ga nisam poslušao prije ovih starijih albuma, Hotel Usona bi mi bio totalni šok i iznenađenje. Ovo, naime, zvuči dosta kao neki „midwest emo“ album sa kompliciranim ritmovima, izraženim bubnjanjem i nelinearnim melodijama – zapravo bi se našlo više sličnosti sa American Football negoli sa britanskim postpankerima. A ovdje veliku ulogu igraju i nekakvi puhački instrumenti (rogovi – kažu, ali ne specificiraju pobliže) koji sjajno podebljavaju osjećaj usuda koji zrači iz svake pojedine pjesme, a pogotovu cijelog albuma. Ovih će vas, naime, 45 minuta ostaviti pod popriličnim dojmom da se nalazite na rubu litice – otprilike onako kako se (valjda) Frodo osjećao kad je došao do mjesta i trenutka kad je valjalo baciti Prsten.

A ne čini se na prvu tako. Uvodna „The Old Hotel“ počinje nježnim prebiranjem po gitari, zvukovno slično nekim akordima koje bi u dobra stara vremena odsvirao Chris Isaak, ali već kad Joe Casey zapjeva(!) želeći vam dobrodošlicu natrag u hotel, shvatite da nešto baš i nije „na mjestu“. Bubnjevi mjestimično postanu frenetični, pa unatoč prijemčivoj i (relativno) nježnoj melodiji spomenutih rogova, ta dobrodošlica ima nekakav sumnjiv prizvuk.

Za razliku od gore spomenutog Animals, s kojim (to se mora reći) dijeli osjećaj sumornosti, Hotel Usona je, naravno, lišen gitarističke maestralnosti jednog Davida Gilmoura, pa svoje snage nalazi u postpankerskom kolektivizmu. (Ha! Kako sam to prepametno sročio!) Ne očekujte, dakle, gitarske solaže, ali za nadoknadu, možete uživati u „sveukupnosti“ bendova nastupa. I u mirnijim i u glasnijim trenucima, a takvih promjena dinamike ima dosta, bend zvuči uigrano i svaka pjesma ponaosob je minuciozno osmišljena i odrađena. Bilo da je to suptilna „Converts“, vrlo izravna „Feed The Sewer“, ili sjajna singlica „Sounds We Cannot Hear“ u kojoj se čuje i gudački orkestar (ili barem neka elektronička simulacija istog zvuka). 

Ipak, blesavo je pisati odvojeno o glazbi i poeziji Hotela Usona, ili izdvajati pjesme. Ovo je naime punokrvni konceptualni album. Znate ono…pjesme su tematski povezane, a u pravilu među njima nema ni poštene pauze (barem je tako na Deezeru), pa se ta veza nerijetko proširi i na glazbu. Uglavnom dečki su osmislili hotel u kojem svaka soba (njih sedam, jer su uvodna i završna pjesma dobrodošlica i checkout) predstavlja jedan problem suvremene Amerike (ili cijelog Svijeta?…hm…), pa tako ovdje čujemo vrlo zanimljive tekstove o trenutnim vlastodršcima i njihovim milijarderskim sponzorima, sranjima koja nam se serviraju medijima, primitivizmu, nasilju i koječem drugom što je požderalo naš Svijet. Ti su tekstovi napisani s visokom razinom pismenosti i plasirani uz baš pripadajuće doze agresivnosti u muziciranju, isto onako adekvatno kako su to znali raditi na ranijim albumima, ali onim spomenutim rogovima zahvaljujuć’, nekako sve to ispada suptilnije i prijemčivije, tako da je i efekt nekako jači. Ako ste zainteresirani, ne propustite posjetiti njihovu web stranicu koja je lijepo složena da vam pojasni cijeli koncept, a da vam ja to sad tu ne prenosim.

Hotel Uduna je vrlo, vrlo zanimljiv i jaaako pametan album jednog benda koji je ovime dokazao sposobnost da suptilno i kvalitetno mijenja svoju glazbu. Zvukovno je bogatiji od ičeg što su dosad radili, a literalno je izuzetan – baš onako kako je to rock znao biti kad je bio najvažnija stvar na Svijetu. Protomartyr su, zapravo, zastrašujuće dobar bend. Ako već niste, uživajte u njihovom „back“ katalogu. Znam da ja hoću, barem u sljedećih nekoliko mjeseci.