Da bi povijest popunila prostore što zjape između činjeničkih stavki i vremenskog konteksta, potrebne su legende. Legende kao narativi koji dopuštaju istini da se razvuče do samih granica pucanja, do razina pripovijedanja tzv. nepouzdanih pripovjedača, gdje se verzije istine rašomonski isprepliću u jedinstven mozaik koji će povijesnim epizodama i događajima, fenomenima i trendovima dati kontekstualnu širinu i vrijednosne sudove. Tako je, naravno, i s poviješću popularne glazbe, čija je još uvijek razmjerno kratka povijest bogata previranjima i revolucijama, (anti)herojima i promatračima, bitangama i princezama. I tako je i s njezinim legendama od kojih je sazdan idiom rock-kulture… a jedna od najpoznatijih njezinih legendi ona je iz sredine legendama inače bogatih šezdesetih, priča o prvoj drastičnijoj mijeni mijenama trajno posvećenog Boba Dylana – njegovom prelasku s akustičnog, društveno-političkim angažmanom pogonjenog folka na (na)elektrizirani, tematski polivalentni(ji) rock.
Vjerujem da nije potrebno detaljnije prepričavati same događaje; priču znate makar koristili onu dobru staru “gledao sam film”, budući da je prije otprilike godinu dana i u naša kina došla izvrsna biografska drama “Potpuni neznanac” (odnosno, “A Complete Unknown”, kao pozajmica iz jednog od antologijskih stihova epohalne “Like a Rolling Stone”), u kojem je vrlo sugestivno dočaran Dylanov lik na potezu od dolaska u New York u osvit šezdesetih preko uzleta na kantautorskoj folk-sceni do legendarnog nastupa na Newport Folk Festivalu na kojem je s rock-bendom iza sebe razdrmao konvencije scene na kojoj je stasao. Sada je pred nama – u hrvatskom prijevodu pod izdavačkom kapom Školske knjige – konačno i knjiga koja opisuje te intrigantne događaje te koja je kao takva poslužila kao pouzdan šalabahter Jamesu Mangoldu i ostaloj filmskoj ekipi pri radu na spomenutom filmu. Knjiga koja ne samo da opisuje, već potkožno zalazi i u najdublje pore, kontekst i razloge legende o “električnom” Dylanu.
Elijah Wald poznati je pisac i novinar (usto i glazbenik), kod nas možda najpoznatiji po također prevedenoj (i izvrsnoj) knjizi “Bijeg iz Delte”, u kojoj je kroz lik i djelo Roberta Johnsona secirao povijest i razvoj bluesa, pripovjedač čiji stil i modus operandi odlikuju studioznost, istančan osjećaj za priču i kontekst te odmak od hagiografskih poriva karakterističnih za pasionirane analitičare. S takvim autorom nad tipkovnicom iz koje je nastala, knjiga “Bob Dylan – Električna pobuna!” nam zaista nudi nešto poput sonde ne samo u gore spomenutu etapu Dylanova stvaralačkog puta, već i u cijelo jedno razdoblje i scenu koja ga je obilježila. Dylan sa svojim specifičnim talentom, kreativnom logikom, dinamikom i poetikom jest glavni lik knjige, ali je istodobno i tek jedan od njezinih brojnih protagonista koji lančano objašnjavaju priču o jednoj vrlo specifičnoj epizodi popularne kulture. Wald je, naime, s jasno određenim “raspletom” u legendarnoj večeri 25. srpnja 1965. na Newport Folk Festivalu, u poglavljima koji mu prethode vrlo detaljno proanalizirao scenu na koju je Dylan dolaskom u New York u siječnju 1961. stupio kao ambiciozni, ideologijama neopterećen mladac opsjednut tradicijom folka koliko i rockom. Kroz važne ličnosti toga podneblja, od nezaobilaznog Petea Seegera i pionirske figure Woodyja Guthrieja preko ljudi iz backstagea poput Alana Lomaxa i Alberta Grossmana do glazbenika poput Joan Baez, Johnnyja Casha i trija Peter, Paul and Mary, priča o prvoj polovici olujnih šezdesetih se u Waldovoj studiji odvija u zrnastoj naraciji, obasipajući nas podatcima koji nam nemaju za cilj podastrijeti ničiju istinu, već nam omogućiti da s bogatim arsenalom znanja sami donosimo sudove i zaključke.
Legenda o Dylanovom uštekavanju u struju u “Električnoj pobuni!” dobila je tako svoj popis literature preoblikovan u detaljnu, detaljima bogatu pripovijest. Wald pritom niti zauzima stranu niti subjektivizira samu priču: na stranicama njegove knjige izmjenjuju se tako strujanja ideološko-političke i intimnije, osobnije vrste, sukobljavaju se idealistički angažman i komercijalizam, društveno i osobno, da bi nam u završnici, s povlaštenim pogledom s vremenske distance čitatelja iz trećeg desetljeća trećega milenija, priča zapravo pokazala koliko su svi njezini protagonisti utjecali na budućnost popularne glazbe, definirajući tek njezine odvojke i dinamiku širenja. Naravno, Dylanov lik je ključan jer je najglasniji, najprodorniji i kao takav pokretač promjena unutar te, do njegova dolaska gotovo homogene scene. Dylanov lik ključan je kao ta figura koja je u logičnoj završnici knjige, te u brojnim verzijama pripovijedane ljetne večeri 1965. načinila rez ne samo uključenjem u struju (jer nije bio ni prvi ni jedini), čak niti samim skretanjem u žanr rocka, već stavom i pristupom, glasnoćom i favoriziranjem individualnog naspram kolektivnog. Wald vrlo detaljno opisuje sve što je vodilo tom “uštekavanju”, dajući prostor, objašnjenje i razloge svima koji su priči, odnosno, legendi ispisali pasuse. Pritom je vrlo jasno da su dijelovi priče tek nečije verzije koje se nužno ni ne preklapaju (ostaje tako, primjerice, nejasno je li Seeger uopće imao sjekiru te večeri, a kamoli je li bio spreman njome sjeći kablove), što daje i tu ključnu dimenziju koja dijeli priču od legende.
Da je Dylan u svojoj osnovi tradicionalist koji je taj svoj ključni nutrijent sve vrijeme vrlo vješto koristio da rasteže pa i kida granice unutar kojih se kao glazbenik i umjetnik kretao, to je iz Waldove knjige još jasnije, baš kao i da u tim njegovim neprestanim mijenama ima istine koliko i romantizma. Ono što “Električna pobuna!” pritom podcrtava međuovisnost je takvih naoko suprotstavljenih vizura, sinergija koja ne nastaje ako nema građe koja je može poduprijeti i izdržati i romantizme i dokumentarizme. Iako mjestimice sporoprohodna, opterećena “podatkovnim prometom” koji će mrvicu manje upućenom ili zainteresiranom čitatelju poremetiti koncentraciju, knjiga je ovo sposobna ne samo prepričati svoju priču i kroz slojeve (ili verzije) naracije dočarati njezinu kompleksnost, već i koja može poslužiti kao polazište za sagledavanje daleko šire materije, pa i bolje razumijevanje opće logike razvijanja popularne kulture kao fenomena koji je uvelike oblikovao kolektivnu svijest današnjega društva, uz međuigru obaju predznaka.
