Igorrr / Amen

Prvi put sam gledao i slušao Igorrr na nekom od ljetnih metal festivala. Ni tada,  kao ni danas, nisam znao opisati ono što vidim, a naročito ono što čujem. Glazba koja ti od mozga pravi kašu, a dok se od mozga pravi kaša u pozadini svira glasna klasična glazba, pa onda tišina uz laganu melodiju.  Mješavina je to baroka, breakcorea i death metala (i tko zna još čega). A takav je i peti studijski Igorrrov album Amen. Iako  nisam znao onda, kao i danas, precizno opisati Igorrrovu glazbu, od tog susreta jednog davnog ljeta pratim njegov rad, koliko mi to okolnosti omogućuju.

 Igorrrovu glazbu treba čuti, točnije, treba je slušati. U istom trenutku čuju se barokna glazba i gregorijanski koral, breakcore i elektronika, death i black metal, pa čak i folklorni motivi koji dolaze izvan zapadne tradicije. Sve to zvuči kaotično, ali iza toga stoji precizna, gotovo klasična logika kompozicije. Igorrr ne piše pjesme u klasičnom rock smislu. Njegove skladbe više nalikuju glazbenim kolažima ili malim suitama, u kojima se ekstremni prijelazi, od elegije do brutalne buke, događaju naglo, bez upozorenja. Upravo u toj nepredvidivosti leži snaga ove glazbe. Iako se često svrstava pod „eksperimentalni metal“, Igorrr je prije svega projekt koji ozbiljnu glazbu odbija shvatiti ozbiljno. Igorrrova glazba globalno je ispunjena humorom, groteskom i apsurdom, ali i osjećajem tjeskobe, preopterećenosti informacijama i svijeta koji se stalno raspada na fragmente. Pravi eklektični glazbeni kolaž. Za neke će Igorrr biti naporan, preglasan i previše kaotičan. Za druge, rijedak primjer suvremene glazbe koja se ne boji biti ekstremna, inteligentna i čudna u isto vrijeme. U svakom slučaju, ravnodušan teško koga ostavlja. Sigurno je jedno, na prvo slušanje vam malo toga neće biti jasno.

Album Amen otvara pjesma „Daemoni“ i to lagano, gotovo obredno, da bi ubrzo uslijedio agresivni upad koji odmah pokazuje kako ovdje neće biti pošteđenih. Mogli bismo reći kako je ovo klasični Igorrr. Pjesma „Headbutt“, možda i najbolja na albumu, započinje nevinim klavirskim pulsiranjem prije nego što je klavir doslovno raznesen valom blastbeatova. Pridružuju se zbor, black-metal krikovi JBa Le Baila i operni vokali Marthe Alexandre, a već nakon minute i pol pjesma ulazi u tech-death mod. Ovakvi prijelazi između stila i kaosa učestali su kroz cijeli album. „Limbo“ kreće s gregorijanskim napjevom. Ritam je u početku suspregnut i kontroliran, no, kao i uvijek kod Igorrra, ta kontrola ne traje dugo. Struktura se raspada, ritam postaje agresivan, a harmonija se ruši iznutra. Još jedan mali dragulj albuma je „Blastbeat Falafel“, gdje se spaja naizgled nespojivo:istočni melosi, srednjoistočne lutnje koje svira Trey Spruance i klavijature. Sve to stapa se u orijentalni kaos.

Pjesmu „ADHD“ sam bend opisuje kao jelovnik za hiperaktivni mozak: glitch drum’n’bass, (brzi drum’n’bass kojem je ritam namjerno „pokvaren“), s naslaganim slojevima ludila koji ipak povremeno pronalaze trenutke jasnoće. Koliko je Amen eklektičan najbolje pokazuje „Mustard Mucous“, pjesma s gostujućim Ian Scottom (Anthrax), u kojoj se zvižduci sudaraju s blast-beatovima, dok „Infestis“ potpuno odbacuje barok i elektroniku u korist sablasnog doom-metala koji evocira osjećaj da vas je zaposjeo loš duh. „Ancient Sun“ je jedna od najtiših i najogoljenijih pjesama na albumu. Dominiraju ambijentalne teksture, elektronički šum i vokali Marthe Alexandre. Ovdje nema naglih rezova ni ironije, sve djeluje usporeno i obredno. Sličan introspektivni smjer ima i „Pure Disproportionate Black and White Nihilism“.

Amen nije album za svakoga. Njegova struktura više podsjeća na orkestrirane suitoidne komade nego na klasične pjesme. Suitoidne komade u smislu da nema standardne forme (strofa–refren), već se sastoji od više povezanih dijelova, od kojih svaki ima drugačiji karakter, tempo ili raspoloženje. Priča se stalno raslojava i gubi, a slušatelj se lako može osjećati iscrpljeno. Slušatelj se pritom može zapitati gdje je granica između umjetničke ambicije i čistog pretjerivanja. No u isto vrijeme lako je prepoznati trenutke kada se ispod sve te buke nazire genijalna kompozicija. Ono kad se osjeti da Igorrr uspijeva spojiti te, naizgled nespojive, glazbene svjetove. Za one koji vole riskirati i vole glazbene Frankensteine, Amen je vrijedan slušanja. Album će vas ponekad ostaviti zbunjenima, nervoznima ili barem začuđenima, ali to možda i jest njegova poanta odnosno smisao.