Ova godina je za fanove Pink Floyda posebna i svaki fan ima mnogo razloga za zadovoljstvo. Prvo nas je početkom svibnja dočekalo restaurirano izdanje Live at Pompeii – MCMLXXII, zatim se u srpnju pojavio Watersov koncertni materijal This Is Not a Drill, a Gilmourov koncertni film s nastupa u Rimu samo što nije stigao u dućane. Prošlo je dosta vremena otkako je izašao remasterirani Pink Floyd – Live at Pompeii (MCMLXXII), o samom albumu već smo pisali OVDJE, a sada bih kroz neke fakte napravio osvrt o Blu-ray izdanju.
Live at Pompeii nije bio prvi koncertni film Floyda koji sam pogledao – bio je to Pulse iz dvorane Earls Court – i ono što je taj film napravio za moje mlado biće ne sjećam se da je ijedan drugi koncertni film ponovio. Ima divnih filmova i koncerata, neki od njih su mi iz današnjeg rakursa gledanja i draži, ali tada, u to vrijeme, Pulse je bio nešto neviđeno i dugo vremena neprevaziđeno. Klimaks cijelog audio-vizualnog ataka na gledatelja u Comfortably Numb i otvaranju disko kugle bio je trenutak na koji nisam bio spreman i malo je nedostajalo da ne padnem iz fotelje. Tada sam se zaljubio u Floyde i krenuo u detaljno istraživanje svega. Ono što mi je nedostajalo u mozaiku bio je veliki Live at Pompeii, čiji mi je tonski zapis Ratko snimio na MiniDisc, pa sam – do trenutka dok nisam u, mislim, Dinatonu na zagrebačkom Cvjetnom trgu kupio VHS snimku koncerta – guštao u tom audio zapisu. U vrijeme kada sam otkrio Floyde nije bilo jednostavno doći do materijala koji su ti golicali maštu, pa je od trena kada je Pompeii postao predmet mojih želja do trena dok ga nisam nabavio prošlo dosta vremena. Kasnije sam nabavio i DVD, no to više i nije bilo toliko važno.
Ove godine, početkom svibnja, pojavilo se Pink Floyd – Live at Pompeii (MCMLXXII) izdanje u nekoliko formata: od digitalnog downloada, CD-a, vinila, do ovog Blu-ray izdanja objavljenog pod etiketom Sony Music / Legacy Recordings. Za sve puritance i one koji traže perfekciju u tehničkom aspektu snimke, ovo izdanje je ono koje su čekali. MCMLXXII nudi najbolju vizualnu i zvučnu kvalitetu koncertnog filma i trenutno je najkonzistentnija i tehnički najkvalitetnija verzija — 4K restauracija izvornog 35-milimetarskog materijala u kombinaciji s modernim višekanalnim remiksom u Dolby Atmosu. To je najveća tehnička nadogradnja u odnosu na sva ranija kućna izdanja.
Glede zvuka, ako imate iole kvalitetan audio sustav, uživat ćete u njegovoj raskoši. Steven Wilson bio je zadužen za audio-remiks pa tako novi višekanalni mix (stereo, 5.1 i Atmos) donosi prostornu reprodukciju kakva nije postojala u originalnim izdanjima. Originalni kućni formati imali su stereo zvuk ili lokalne varijante, a iako su, prema nekim izvorima, rane kinoprojekcije 1970-ih eksperimentalno testirale kvadrofonijski miks, on nikada nije službeno objavljen niti dostupan široj publici.
Što se slike tiče, 4K restauracija napravljena je iz izvornog negativnog materijala, a Blu-ray koristi upravo tu verziju za kućnu distribuciju, pa je video — odnosno slika — značajno poboljšana. Budući da danas nije potrebno biti predubokog džepa da bi se posjedovao dobar televizor s velikom dijagonalom, gotovo svaki prosječan gledatelj moći će uživati u detaljima koje ovo izdanje nudi.
Druga zanimljiva stvar kod ovog izdanja je mogućnost da film pogledate u dva oblika: u njegovoj integralnoj verziji, onakvoj kakvu je zamislio Adrian Maben, koja uključuje i snimke iz Abbey Roada, ili kao čisti koncert, bez studijskih segmenata. Blu-ray tako nudi Feature Film (trajanje 1:24:58) i Concert Version (1:02:45), što je lijepa mogućnost za one koji žele doživjeti samo središnji koncertni dio.
O samom koncertnom filmu nema se što posebno pisati — svatko tko je imalo u glazbi zna za ovaj dragulj: Watersa koji u suton udara u gong i urla u Careful With That Axe, Eugene, mladog Gilmoura nagog torza koji izvodi bravure na crnom Stratu, Masona koji bjesomučno udara po bubnjevima ili Wrighta izgubljenog u vanprostornoj i vremenskoj Echoes.
Kopka me jedino misao da nam 8K tehnologija već kuca na vrata, filmovi su dostupni i u toj razlučivosti, pa mi se čini da je ovo izdanje, baš kao i Floydi, moglo ići u korak s vremenom – ili barem malo ispred njega. No opet, možda će upravo to biti razlog da za pet do deset godina dobijemo novo reizdanje – ovaj put u 8K formatu.
Svakako nabaviti. Svakako gledati. I to ne jednom.
Popis pjesama:
