Neki bi rekli da je pomalo nepotrebno, možda i mazohistički, u 2016. godini prisustvovati koncertu Black Sabbatha, benda koji je vrhunac svoje kreativnosti i scenske snage imao prije 40-ak godina, te tako možebitno okaljati vlastita sjećanja i predodžbu o njima kao bogovima heavy metala jer, ruku na srce, jedna je stvar kad o paklu, crnim misama i sotonizmu pjevaju dugokosi 20-godišnjaci, a potpuno drugo kad to isto propovijedaju 60-godišnjaci.
Više ili manje opterećena ovom mišlju, prilično brojna hrvatska delegacija od stotinjak metalaca i drugih obožavatelja lika i djela Ozzyja Osbournea, Tonyja Iommija, Geezera Butlera i Billa Warda, kojeg je, na svačiju žalost, za potrebe ove posljednje, možebitno i zadnje turneje Black Sabbatha na bubnjevima zamijenio Tommy Clufetos, krenula je u dva busa put Austrije svjedočiti jednom od zadnjih europskih ukazanja ove institucije heavy metala.
Rival Sons, predgrupa odabrana za ovaj koncert, solidno je obavila svoj posao i zagrijala već vrlo solidno popunjenu dvoranu, makar je bilo tek 20h. Nešto prije 21 h uz neke “strašne” animirane scene projicirane na video zidu, iz zvučnika počeli su dopirati dobro poznati zvukovi kiše, grmljavine i odzvanjanja crkvenog zvona. Mislim da je svaki od 15-ak tisuća prisutnih bez sumnje znao da je to znak da glavne zvijezde večeri počinju svoju eponimnu pjesmu s eponimnog albuma iz 1970. godine, i ludnica u režiji troje ostarjelih legenda i jednog 36-godišnjeg mladića je mogla početi.
Ovo “ostarjeli” nekako zvuči pretjerano grubo za ono što su nam Sabbathi ponudili te kasnolipanjske večeri. Naravno, činjenica je da više nisu u cvijetu mladosti, blago rečeno, i da su svoj glazbeni vrhunac već dobrano prešli, no da su za baciti, to sigurno nisu, jer svaki od njih i dalje ima što za ponuditi fanovlju željnom headbanganja na omiljene pjesme omiljenog benda. To se najbolje vidi, tj. čuje kod novopridošlog bubnjara, Tommyja Clufetosa. Naravno da dotični posjeduje zavidnu vještinu baratanja palicama i dojmljiv scenski nastup (inače ni ne bi bio izabran kao zamjena Billu Wardu) što je i dokazao u podužoj bubnjarskoj solaži, no nitko ne može zamijeniti orginalnog bubnjara, isto kao što nitko ne bi mogao zamijeniti Geezera Butlera, Ili nedaj bože Tonyja Iommija, ili pak Ozzyja, koji u širim krugovima praktički predstavlja personifikaciju ovog benda. Istina, Ozzy je u stare dane počeo opako falšati, mijenjati tonalitete usred pjesme i brzo gubiti dah, no da se itko usudi zamijeniti Ozzy Osbournea u Black Sabbathu, to bi jednostavno bio kraj Black Sabbatha. Iskreno, ne znam kako je uopće uspjela proći ova priča sa zamjenskim bubnjarom, pogotovo na oproštajnoj turneji. No dobro, što je tu je, dosta digresije, vratimo se koncertu.
Uvodna “Black Sabbath”, kao I sljedeća “Fairies Wear Boots” kao da su bile uvod u ono što slijedi, što za publiku koja se privikavala što stvarno vidi i čuje Ozzyja koji headbanga i pritom ne falša (puno), što za tonca koji se vjerojatno probudio tek na trećoj, “After Forever”, na kojoj se kakvoća zvuka osjetno poboljšala.
Mislim da je nepotrebno u ovim retcima nabrajati izvedene pjesme kojih se i čijeg se redoslijeda, da ne postoji internet, ni u snu ne bi mogao sjetiti. Ono što mi se urezalo u sjećanje i što ću teško zaboraviti je pljeskanje gomile ljudi na ritam snare bubnja u “War Pigs”, pjevanje stihova iz petnih žila i pjevanje zadnje solaže; toga ću se sjećati svaki put dok čujem tu pjesmu. Apsolutno je uzaludno trošiti riječi na pokušavanje opisivanja kako se obožavatelj Black Sabbatha osjeća kad čuje Iommijeve solaže uživo ili pjeva u glas s Ozzyjem i 15.000 ostalih duša stihove koje tako reći zna u dušu. Od ostalih meni dojmljivih trenutaka, makar su svi dojmljivi, izdvajam izvedbu pjesme “N.I.B.” i Geezerov sjajni uvod u istu. Također, ni solaža u potonjoj nije za baciti, pače, trnci su me prolazili kod svakog odsviranog tona. Zatim tu je “Hand Of Doom” gdje se u studijskoj izvedbi čuje sva raskoš talenta Billa Warda, te sam željno iščekivao kako će to Tommy odraditi. Za sve ono što možda nije odradio po očekivanjima fanovlja, iskupio se u odličnoj bubnjarskoj solaži koja je prethodila “Iron Manu”, čiji su prvi, a i ostali taktovi izazvali opće oduševljenje u dvorani. Slijedila je, po meni, najlošije primljena pjesma u set-listi, “Dirty Women”, te za kraj, odlična “Children Of The Grave”. Za pomalo isforsirani bis odabrana je njihova najpoznatija pjesma i uvjerljivo najuspješniji singl, “Paranoid”, i bio je to kraj jednog fenomenalnog i nadrealnog iskustva gledati glazbene legende kako sviraju legendarne stvari.
Usput rečeno, set-lista je tokom cijele turneje bila svaki put više-manje jednaka, sastavljena isključivo od stvari s prva četiri albuma iz razdoblja 1970.-1972. , a iznimka koja potvrđuje pravilo je pjesma “Dirty Women” s albuma “Technical Ecstasy” iz 1976. Što se tiče preostalih koncerata, slijedi im sviranje po Amerikama do kraja godine, a za finale ove turneje znakovito nazvane “The End” rezervirali su dva tjedna početkom 2017. za nekoliko otočkih datuma, kulminirajući s dva koncerta u Birminghamu odakle je sve počelo. Bit će to sjajno zaokružena priča ove muzičke institucije.
Setlista
Black Sabbath
Fairies Wear Boots
After Forever
Into the Void
Snowblind
War Pigs (with band introduction)
Behind the Wall of Sleep (with ‘Wasp’ intro)
N.I.B. (with ‘Bassically’ intro)
Hand of Doom
Rat Salad (with drum solo)
Iron Man
Dirty Women
Children of the Grave
BIS
Paranoid
Članak je izvorno objavljen na SoundGuardian.com dana 3. srpnja 2016. godine. Tekst: Vilim Ivančan, foto: Mitja Groznik
