{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/04/30/depechemu.jpg, images/SGrecenzije/2009/04/30/depechemum.jpg, Depeche Mode – Music For The Masses, Left} Nakon maestralno uspješnog albuma Black Celebration, Depeche Mode je polako postajao nešto.
Zanimljivo je kako nekad stvari, koje se na prvi dojam čine odbojnima i nepoželjnima, poslije određenog vremena i pružene prilike postanu neprocjenjive. Upravo.
Iako su se izmijenila već tri godišnja doba od službenog izlaska ovoga albuma, nadajući se da (gotovo) nikad nije kasno, donosim ga direktno.
Teško mi se sjetiti još nekog benda tako podjednako enormno važnog i sramežljivo samozatajnog kao što je slučaj s Mercury Rev. Među nama.
Postoji jedna čak pozitivna poluga u infantilno šarenom svijetu pop industrije, odnosno, njezinog konfekcijskog, show-biz aparata – automatizam brzog mljevenja svega što se.
Britpop devedesetih, sada, s pristojnim vremenskim odmakom, ipak pamtim prventsveno po dobrome, usprkos iritantnoj pozi britanskoga tiska i cijeloj plejadi nezasluženih glazbenih heroja.
A gotovo su mi promakli, kako to obično biva u pričama o velikima. Ignorirao sam ih na listama albuma kojih nikako da se.
Ne, neće ovo biti negativna recenzija. Neće biti ni žurnalistički egzibicionizam, kao ni kvaziduhovito naslađivanje nad sudbom kletom posrnule pop princeze, što bi.
Kiša pada ovih dana gotovo bez prestanka. Na trenutke svo to oplakivanje trošnih zgrada i zauljenog asfalta izrazito ide na živce, a onda.
Otkako god trošim toliku satnicu na glazbu, jezik i notno pismo Patti Smith, PJ Harvey, Cat Power ili Lise Germano stavljao sam debelo.
