Vjerovali u nemoć bijega od sebe ili tek u splet podudarnosti, ne vjerovali maestru ni kad vam bogate plodove podastire ili samo njegovim pravim pobudama, teško se oteti dojmu da nije mirisalo ni na što monumentalno te 1974. kad je u pitanju poetsko-muzička radionica Boba Dylana. Kratka diskografska epizoda s Geffenovim Asylum Records skončala je već nakon dva naslova (od kojih je jedan koncertni, “Before the Flood” s turneje s The Band) i Columbia je ponovno otvorila vrata svojoj nekad gromoglasnoj uzdanici. No, ta ista uzdanica izišla je iz svoje kože i sada se preispitivala oprezom analitičara gadljivog na iznutrice; nestalo je one poze kojom je sredinom šezdesetih ispaljivao riječi na sve i svakoga lakoćom mesije, kako su ga etiketirali, a od bujice koja je iz njegovih usta i prstiju tada šikljala ostale su tek sporoprohodne ponornice. Poput početnika koji se tek odvažio izići na pozornicu, nove je ideje i pjesme prezentirao gdje god je nanjušio mogućnost iskrene kritike, od kucanja na vrata Neila Younga do vlastitoga brata, a počelo mu se i sve ozbiljnije i glasnije prigovarati kako uopće nije rođen za muzičara koliko možda za pjesnika. Njemu, glasnogovorniku generacije i huškačkom pomiritelju novih i starih tradicija, Rimbaudu s gitarom na auto-cesti 61!? Da, činilo se kako svijet polako grabi i bez njega, a onda se počeo urušavati i brak sa Sarom…
Ako je “Planet Waves” na svom notnom papiru otrpio razdiranja unutar same Dylanove persone, ono što će se odmah potom ugravirati na “Blood on the Tracks” postao je žurnal razdiranja ljubavi. Trudio se on opovrgnuti iščitavanja tih pjesama kao kronike degradacije svoga braka i ljubavne idile, ali kao da se isuviše grčevito trudio. Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi, kaže starozavjetni psalam, a Dylan, kao u krvavo opipljivom iščitavanju takvih svetih redaka, posve uronjen u boli i gubitke, razdiranja i previranja, gubljenja i nalaženja, s naizgled nevjerojatnom lakoćom pronalazi pravi ključ artikulacije svoga trenutka. O, da, možda ima i mnogo više istine u njegovu objašnjenju kako su u pitanju pjesme potaknute Čehovljevim pripovijetkama nego što je to itko od nas spreman progutati, ali i nakon sto devedeset i osmog preslušavanja “krvavih” deset pjesama objavljenih početkom 1975., ostaje živ i glasan onaj voajerski osjećaj uvida u nečiju nutrinu. A tko je, uostalom, tako neuspješan u bijegu od sebe kao što je to umjetnik u stvaralačkom zanosu?
“Bila je udata kad smo se prvi put sreli, ali pred razvodom”, odjekuje razarajućom “Tangled Up in Blue” kao urok i kao da rasvjetljuje sve nagle i bolno namjerne izmjene lica jednine, kuta opisivanja, vremenskih zona i ritma pripovijedanja – tu je Dylan razgolićen koliko “mačor” njegova kova to sebi može i smije dopustiti, to je pjesma za koju mu je “trebalo deset godina da je proživi i dvije godine da je zapiše”. Muzika je zaigrana, ali obremenjena boli čija se fizionomija tek nazire; ona se ovija oko vokala koji je pogođeniji nego ikada prije ili poslije, otvarajući tako bez samoobuzdavanja nešto što će biti i ostati možda i najbolja zbirka pjesama najvećeg među Miljenicima. To što je “Blood on the Tracks” nastao u dva kratka studijska prokuhavanja – u New Yorku u rujnu i u Minneapolisu u prosincu, kad se nedokuhani njujorški, tonalitetom jednoličan torzo nove Dylanove zvučne inkarnacije, razvio u remek-djelo – osjeća se koliko i ostaje slatka nebitna enigma. Te su pjesme u svom začetku djelovale poput jednolične lavine riječi, muzički neplodne i šture do razine nemuzikalne poezije, da bi se u suočavanju nasamo sa svojim autorom mehanizmima njegove umjetničke misije pretvorile u lirske beštije.
“Još vjerujem da je moja blizanka, ali izgubio sam prsten; ona je rođena u proljeće, ali ja sam rođen prekasno”, provlači Dylan kroz filmsku sugestivnost riječi što natapaju predivnu “Simple Twist of Fate” i suočava nas s nečim na što je teško biti spreman. Već tu stvara u nama osjećaj srama što smo “tu” iako će uporno tvrditi da je to nešto drugo i netko drugi, da čitamo Čehova na engleskom ili prebiremo po dojmljivim naplavinama rokerske proze. U toj pjesmi je i Suze Rotolo, ali možda i neka usputna ljubavnica koja je trebala pokidati šavove bar neke od idila. “Znam gdje te mogu naći – u nečijoj sobi – to je cijena koju moram platiti”, kaže u “You’re a Big Girl Now” i zaokružuje ljubavna upiranja prstom; ako ste do ovdje i htjeli precizno detektirati aktere Dylanovih narativnih kaskada, odavde to više neće biti važno – ovo je nova bujica nastala nakon poplave uslijed idile za koju je bilo prerano i svaki od njezinih utopljenika istodobno je gestalt svih njih zajedno te mijenja samo svoju sinkronizaciju.
I onda u “Idiot Wind” osobno postaje sudbonosno po naciju, intima dekor za migracije ideja, a ljubav osvetnički alat. Stih kojim upire pravo u tvoje uho – “ljudi me vide sve vrijeme i jednostavno ne znaju kako se ponašati, umovi su im puni velikih ideja, slika i izvrnutih činjenica” – pretače se u drhtavom trenutku u “čak si me i ti jučer morala upitati gdje se to dogodilo” da bi u refrenu prsnulo u grčevitoj gorčini: “Vjetar idiota zapuše svaki put kad pomakneš zube; ti si, dušo, idiot, pravo je čudo što još uopće znaš disati”. Dylan opet zauzima gard, ali nikada dotad još tako ranjiv, tako poharan u svojim temeljima. Od tuda i onaj nagli, gotovo nespretan početak pjesme i njezina drhtava rasprostranjenost – usudit ću se reći: jedan od istinski značajnih trenutaka rock-diskografije!
“Vidio sam ljubav kako mi prolazi pored vrata, nikad nije bila tako blizu, nikad tako laka ili tako spora”, otvorit će slađu, a opet jednako gorku “You’re Gonna Make Me Lonesome When You Go”, a “Meet Me in the Morning” preuzet će blues kao muzičko-narativni okvir iz kojeg će se potom probijati svakom raspoloživom prilikom, želeći zabilježiti topografiju nereda koji je rezbario svaku od ovih nota. Da su se prsti kretali po pisaćem stroju baš kao onih glasnijih, za mnoge slavnijih dana, Dylan je naprosto morao pokazati u pripovjedačkom raspašoju “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts”, koja, pak, ni u kojem drugom društvu pjesama ne bi zvučala ovako efektno i uzemljeno kao tu na “Blood on the Tracks”. A potom se ne prepušta zaboravu ni “obična ljubavna pjesma” iako to “If You See Her, Say Hello” nipošto nije. Ili bar nije samo to. U tom smislu, ona je možda i ogledna pjesma albuma kakav je ovaj, uz svu težinu takva imenovanja, opasnu po njezina krhka pleća.
Do kraja će se Dylan još zavući u kožu samoga Krista, još jednom popucalih glasnica izričući koliko ga grčevito traži – u “Shelter from the Storm”, ona kojoj se obraća, graciozno mu prilazi i uzima mu krunu od trnja, da bi se potom ipak “u malom selu navrh brda” bacala kocka za njegovu odjeću, nakon pogađanja za spasenje, a prije davanja smrtonosne mu doze. Tu će dozu možda i sam sebi dati završnom “Buckets of Rain” nošenoj na gitari i basu jednako kao na balansu želje da Joj poruči da je u svakom pogledu posebna i da mu je sve to donijelo samo mižeriju. Ta smrtonosna doza bit će ujedno i najoptimističniji mogući rasplet “krvave” priče.
U stvarnom životu, brakorazvodna je parnica bila u svom punom bolnom jeku, a Čehov je bio glavno nadahnuće; Dylan se vratio Columbiji i tražio pomirenje svih strana svoga lika; buka svijeta postajala je sve zavodljivija, ali ipak je zaudarala starim relativizmima i ohološću. No, što god od svega toga bila gola istina, a što nasmiješena, koketna laž, “Blood on the Tracks” iskrvarila je kao pravi bosi korak, izveden prema diktatu i pravilima svog šetača, ali i s nužnim kolateralnim žrtvama. Kolateralnim tek u prenesenom značenju, jer sve su one, zapravo, prebivale u samom Dylanu.
Najbolji album o ljubavnom prekidu? Da, iako on to nije. Najbolji album Boba Dylana? Da, iako ću slagati čim to izreknem tako kategorički.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Blood on the Tracks
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Bob Dylan
|
|
|
Datum objave
|
20.01. 1975. | |
|
Snimano
|
New York, rujan 1974. i Minneapolis, prosinac 1974. | |
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Tangled Up in Blue
Simple Twist of Fate You’re a Big Girl Now Idiot Wind You’re Gonna Make Me Lonesome When You Go Meet Me in the Morning Lily, Rosemary and the Jack of Hearts If You See Her, Say Hello Shelter from the Storm Buckets of Rain |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Simple Twist of Fate – Audio |
||
{youtube}ERRSnrzIsWw{/youtube}
