“Time Out of Mind” je – u vrlo skliskom smislu riječi – najproblematičniji album u dugoj, burnoj karijeri Boba Dylana. Govorim, naravno, u strogo subjektivnim odrednicama, u kontekstu koji je praktički intiman, vrlo osobni svijet. Album je to, naime, kojeg sam osobno najteže prihvatio i kojeg sam doživio bitno drukčije kad sam ga slušao u već davnim godinama nakon službenog izlaska 1997. (a to je bilo vrlo rijetko i zapravo površno) i nakon što sam se nedavno, poslije više analitičkih preslušavanja opusa, turbulencija u vlastitim stvaralačkim zemunicama i otkrića poveznica šireg spektra, odlučio na ovo dugo recenzentsko putovanje Dylanovom (ne samo) glazbenom baštinom koje se sad već bliži kraju (hvala uredništvu i čitateljima na povjerenju i (s)trpljenju, uz isprike za povremeno izražajnije privatizacije prostora!). Prvo mi se, naime, ukazao kao oporo, gotovo jednolično mrmljanje zvijezde zašle u godine, a zatim, mnogo kasnije, kao izuzetno dojmljivo i do ekstrema sugestivno putovanje zrelošću čovjeka koji je među rijetkima što zavrjeđuju titulu autora nositi velikim početnim slovom. Cijela karijera Boba Dylana svojevrsno je putovanje, glazbeni “film ceste” kao tipični američki proizvod, ali i drevni kreativni mehanizam; “Time Out of Mind” dođe kao kruna, kao putovanje unutar ili nakon samoga putovanja, ispisivanje vlastitog epitafa, srećom, mnogo prije vremena. I meni samome trebalo je cijelo jedno malo putovanje od prvoga susreta do ovakvog zaključka.
U tom smislu, dakle, govorim o problematičnosti albuma koji među studijskim radovima zauzima jubilarno trideseto mjesto u Dylanovom opusu i koji je “došao” sedam godina nakon zadnjeg albuma s autorskim skladbama (a i taj zadnji bio je blijedi “Under the Red Sky”). “Time Out of Mind” je, usudit ću se reći, album prvenstveno za fanove i poznavatelje svoga autora. Da budem slikovitiji, povući ću jednu filmsku, možda ludu i nategnutu usporedbu – poput filma “Pasija”, u kojem je redatelj Mel Gibson sve one koji nisu praktični kršćanski vjernici uskratio za fusnote, za pojašnjenja te samim tim i za mogućnost punog razumijevanja svoga djela, i Dylanov trideseti album doima se kao album za “upućene”, odnosno, kao album kojeg je pedesetšestogodišnji rock-mučenik, više nego ijednog do tada, lišio (dužnih) pojašnjenja i “udica”, realiziravši nešto poput duga samome sebi. Ali, kad jednom u ruci opipate kartu za tu drmuskavu vožnju intimno prašnjavim krajobrazom, otvara vam se u najmanju ruku itinerar.
A za vlakovođu je ponovno izabran Daniel Lanois, producentski meštar zaslužan za onaj ljepljivi, brižno tonirani zvuk “Oh Mercy” osam godina ranije. Dylan je htio svojim novim pjesmama – napisanima za zimskih mjeseci na farmi u Minnesoti, prvim nakon duge kreativne suše – priskrbiti ugođaj kakav je krasio stare blues i folk ploče, one čijem se repertoaru vratio prethodnim dvojcem albuma i koje je smatrao autentičnom, iskrenom glazbom i svojim stvaralačkim ishodištima. Zato je snimanje u naoko neprikladnom Miamiju uključivalo 24-kanalne analogne snimače i mikrofone s vrpcom, a za instrumentima su se redala pažljivo birana imena, počesto i u prekobrojnom sastavu. Baš kao što intonacija pjesama sugerira, sav taj proces pretvaranja mahom gorkih riječi u novu “staru” glazbu nužno je postao težak, žuljevit i konfliktima obilježen posao. Kritika je album hvalila, ali ga je opisivala i kao “najumjetniji” album u Dylanovoj karijeri, posebno upirući prst u Lanoisa. Produkcijom nije bio na kraju zadovoljan ni sam Dylan, jer originalni naum naprosto nije postignut, no baš u toj Lanoisovoj poliranosti i premazivanju u srži vrlo jednostavne glazbene forme leži ključ sugestivnosti i konačnog uspjeha albuma.
Od trenutka kad se otisnete na sablasno putovanje “Time Out of Mind”, od hrapave, suhe “Love Sick”, koju kao da pokreće kakav prašnjavi, zaboravljeni glazbeni mehanizam, neće vas napuštati osjećaj… nazvao bih to, ugodne neugode. Ili sasvim udobne neudobnosti. Jer, album je to koji u svojim kostima ima konflikt, intimno proturječje. Od te premazane jednostavnosti do opore, sablasne lirike koja ipak ne isključuje nadu; od sveprisutne patine do prgave suvremenosti; od britke monotonije do nadahnutih stilskih zaokreta; od prsnuća emocija do te intimnosti koja će vaš boravak u tim ambijentima činiti tako ugodno neugodnim. “Time Out of Mind” će vas uvlačiti polagano, testirat će vam strpljenje i šopati vas stihovima na kapaljku, svojom logikom i ritmom. Ono što ga ispod varljive muskulature pokreće osobnost je koja je konačno svoje bremenito iskustvo upregla u jezik svoje zrelosti. Da, snaga pjesama tridesetog Dylanovog albuma leži ponajprije u autoritetu svoga autora, ali ne u smislu kreativne tiranije, već u autentičnosti krhke, a trajno kriptične lirike čovjeka koji je s Milosti uvijek imao posebno fin i istančan odnos.
Pjesme su to teško obremenjene ljubavnim gubitkom i duhovnim posrtajima, onim mrakom iz “Not Dark Yet”, koji još nije posve tu, ali osjeća se u svakom udahu. Toliko uronjene u svoje prirodne piture i u, poput kakvog duha prizvan blues, da je neke zaprepastilo koliko su na određen način predvidjele Dylanovo teško oboljenje vrlo brzo poslije snimanja. Histoplazmoza, vrlo opasna gljivična infekcija što nastaje udisanjem prašine zaražene izmetom ptica ili šišmiša, Dylana je skoro dovela do smrti i u toj je retrospektivi “Time Out of Mind” dobio posebnu težinu, osobito kad se uzme u obzir da je ta infekcija sve rjeđa i povezana baš s područjem Mississippija, arhetipske geografske točke za blues i američku glazbenu baštinu.
No, i bez svoga medicinskog epiloga, “Time Out of Mind” parada je duhova Dylanovih osobnosti i suočenje s vlastitom smrtnošću i nestalnošću ljubavi. No kroz gorčinu u kojoj kao da nalazi privremeni lijek, on ne propušta reći kako “zna da Božja milost mora biti blizu” (“Standing in the Doorway”), a u “‘Til I Fell in Love with You” zbori još konkretnije: “Znam da je Bog štit moj i da me neće odvesti na pogrešan put” (upada li vam u oči to isticanje kako “zna” – upravo tu govorimo o toj konačno posve upregnutoj zrelosti jednog vrsnog Autora!). Lekcija kočopernim “junacima” novoga doba? Ako ćemo ići u dubinske analize, da, ali to nije bitno, ne dok nas možda najveći “panker” u povijesti rocka vodi pustinjskim vjetrovima zaglušenim postajama šesnaestominutne “Highlands” ili dok šalje trnce svakom tko pažljivije posluša jezivo snažnu izvedbu “Cold Irons Bound” (“Zidovi ponosa visoki su i široki, toliko da ne mogu vidjeti što je s druge strane”). Za što god se uhvatili, treba vremena. Jer, kao što je sam “Time Out of Mind” putovanje, tako ta neobična zbirka pjesama traži putovanje do sebe.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Time Out of Mind
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Daniel Lanois
|
|
|
Datum objave
|
30. 9. 1997. | |
|
Snimano
|
Miami, 1996. – 1997. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Love Sick
Dirt Road Blues Standing in the Doorway Million Miles Tryin’ to Get to Heaven ‘Til I Fell in Love with You Not Dark Yet Cold Irons Bound Make You Feel My Love Can’t Wait Highlands |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Not Dark Yet – Spot |
||
{youtube}RZgBhyU4IvQ{/youtube}
