Let 3 – “El Desperado”

Pokušavam se sjetiti tih već davnih ratnih godina, 1991. i 1992. Dosta je toga već u izmaglici, a ono što je ostalo u sjećanju ozvučeno je sirenama opće i zračne opasnosti i Nirvaninim “Nevermind”. Bilo je čudno vrijeme, doba nekih novih ideala koji će se vrlo brzo rastopiti u grotlu privatizacijske pljačke i političke gluposti i oportunizma. Doba rađanja izranjanja šundovskih veličina na razvalinama “onog što je moglo biti”, doba planskog, rapidnog poseljančenja nacionalne kulture. Doba dancea, doba sve čudnijih budnica. Doba kad je i Let 3 još bio mlada, razgoropađena zvijer u dimu undergrounda.

“Two Dogs Fuckin'” je bio mračni, gotovo pedantni performans rječitog i glasnog benda. Sad je taj izričaj, tu misiju trebalo usmjeriti, otisnuti na duže, zahtjevnije staze. A Mrle i Prlja nisu imali namjeru voditi tek još jedan punk-rock bend – to je bilo jasno od početka. “El Desperado” je bio taj ključni korak, prijelomni album karijere, jednako koliko, kako će se mnogo kasnije pokazati, zadnji – nazovimo to uvjetno – konvencionalan rock-album Leta 3. Drugi je album kontroverznih Riječana zabljesnuo i odjeknuo čistom snagom rock-svirke, nebrušenom, jedva kontroliranom sirovom energijom i čistoćom iskaza. Već od uvodne “El Desperado” ta se energija čuje i osjeća, baš kao i pomaknut smisao za humor koji od ovoga trenutka postaje trajno obilježje Leta 3. Bitnijih odmaka od jednostavne formule vokal-bubanj-bas-gitare ovdje nema, a čak je i album jednostavno nazvan po prvoj pjesmi na njemu, kao po dobrom starom običaju estradnih smrtnika.

Gitarski zid na “El Desperadu” armiran je i čini neslomljivu kičmu albuma. Pjesme, pak, iako se vremenom isprofiliralo nekoliko koncertnih standarda, dišu kao jedno tijelo, bez izražajnijih stršenja iz svog tog gitarskog mulja. Izuzetak je eventualno direktna posveta Termitima, obrada “Vjeran pas”, pankerska himna koja i danas zvuči svježe i aktualno. I iako se bend na svim nastupima od tada naovamo rado vraćao i “Fuck famigliji”, “Fahrenheite”, “Pokvarenoj ženi” i “Ha ha ha”, davši im već samim tim prefiks hita, to neisticanje poneke pjesme iz mase čini se više kao nedostatak, nego kao prednost albuma. Problem je u tome što sama masa nema snagu kakve su imale neke pjesme na prvijencu ili na kasnijim albumima, što “El Desperadu” predstavlja hendikep u odnosu na tu “konkurenciju”. 

No, da netko ne pomisli kako je “El Desperado” posrtaj ili tek prosječan – posrijedi je adrenalinom nabijen, sugestivan, moćan album. Čist, nabrijan, smiješan jednako koliko i ozbiljan kad se uzme u obzir protiv čega je u to ratno vrijeme ustao. Dakle, jedan snažan rock-album dalekih dosega. I, konačno, prijelomnica koja je jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih bendova prevela iz poluopskurne, mračne ozbiljnosti u profilirani artistički bend bez kompromisa a s jasnim osjećajem za crni humor, društvenu kritiku i namjensku provokaciju. I da, naravno, značajan diskografski događaj kao prvi riječki CD i rijetko blistav dragulj u baruštini tadašnje hrvatske pop-kulture.

 

Toni Matošin