Mercury Rev – “Snowflake Midnight”

Teško mi se sjetiti još nekog benda tako podjednako enormno važnog i sramežljivo samozatajnog kao što je slučaj s Mercury Rev. Među nama su već punih osamnaest godina, turbulentnih i neizvjesnih, sunčanih i kišnih… i sad s punoljetnim stažem, nakon prve inventure „Essential Mercury Rev: Stillness Breathes, 1991-2006“ oni ne počinju iznova ili tek radoholičarski otkrivaju nova područja; oni naprosto nastavljaju svoju potragu za bezvremenim. Bezvremenim po pitanju glazbe, po pitanju ljepote i poimanju te ljepote putem najjednostavnijih nota. Nastavljaju potragu započetu još s kaotičnim prvijencem „Yerself is Steam“ i produbljenu s danas već neupitnim američkim klasikom „Deserter’s Songs“. Sedma stanica na njihovu putu zove se „Snowflake Midnight“ i glazba odatle ide još dublje u sfere bezvremenih notnih pejzaža ketskilskih glazbenih avanturista.

Nakon što su me kao usisivač usisali u svoj tada pomalo suludi zvuk prožimanja gitarske buke i finih pop melodija s prva tri albuma, posve me zarobili i učinili doživotnim sljedbenikom ljepotama remek-djela „Deserter’s Songs“ i „All is Dream“, pa onda brzopotezno pomalo i zabrinuli ziheraškim „The Secret Migration“, najnoviji im je album svojevrstan povratak na prethodno zacrtanu trasu i meni nova pozivnica. Prethodni je album iz 2005., naime, zvučao, kako na prvo, tako i na svako sljedeće slušanje, kao neka vrst zastoja. Uštimali su taj bajkoviti zvuk s prethodnih albuma, ali ga istovremeno i previše ispolirali, kao da su silom htjeli slušatelja navesti na doživljavanje svake pojedine pjesme, bez trunke avanturizma kakav je krasio njihov dotadašnji rad. „The Secret Migration“ je solidan album, lijep i dražestan, ali ti su termini premalo da bi ispunili očekivanja koja imam (a vjerujem da nisam jedini) kad je u pitanju Mercury Rev. Poslije trogodišnje stanke, tijekom koje, doduše, baveći se filmskom glazbom i sastavljanjem prve best of kompilacije, nisu bili baš neaktivni, uzeli su instrumente u ruke s više ideja i manje konformizma, dodavši obilje elektronike poput „braće po oružju“ The Flaming Lips na zadnjim albumima. Da, „Snowflake Midnight“ je obložen elektroničkim pasažima (najava takvih ideja mi je, moram priznati, unijela strah), ali strogo uniformiranim da upotpune zvuk kakav proizvodi i može proizvesti samo Mercury Rev pod producentskom palicom svog bivšeg člana, a danas jednog od najcjenjenijih američkih producenata, Davea Fridmanna.

Već uvodna „Snowflake in a Hot World“ plasira recepturu primijenjenu na ovoj devetslojnoj slastici, a to su lirika i glazbena rješenja u savršenom suzvučju s prirodom, pri čemu frontmen i tekstopisac Jonathan Donahue i dalje njeguje prepoznatljivu metaforičnost koja dovodi ljepotu i nevinost u praskave sudare s nesavršenošću najčešće okrutnog svijeta u kojem cvatu i pokušavaju opstati. Višeslojna „Butterfly’s Wing“ već jasno pokazuje gdje su se to i zašto nasukali s nesretnim prethodnikom; zato ovdje ova snovita sintetička simfonija razvaljuje već na prvo slušanje, osobito u intermezzu s odjekom dječjeg smijanja. „Senses on Fire“ zvuči upravo kako naslov sugerira, goreći svakim novim taktom sve izražajnije, sve dok ne sagori u nemirnoj, dvodjelnoj „People are So Unpredictable (There’s No Bliss Like Home)“, koja kao da je uletjela sa „See You on the Other Side“. Trajanje od više od šest i po minuta pomalo ju je rasplinulo, ali pjesma ima savršeno mjesto i logiku na albumu kao cjelini. Prvu polovicu, odnosno, pretpostavljam, A-stranu vinila, zaključuje instrumentalna minijatura „October Sunshine“, ambijentalna ljepotica kakva bi priličila i Radioheadovom „Kid A“.

Elektronski mulj „Runaway Raindrop“, pomalo dosadnjikav i, kao takav, vjerojatno najslabiji dio albuma, podsjeća me kako su The Flaming Lips – koje ne spominjem bez razloga već drugi put, s obzirom na prošlost, a i sadašnjost isprepletenu oko ova dva fenomenalna benda – u naknadnim iščitavanjima ipak kiksali sa zadnjim, isto elektronikom i sintetičkim ritmovima nabijenim albumom „At War with the Mystics“. I prije nego što su mi misli posve odlutale, Mercury Rev udaraju epskom „Dream of a Young Girl as a Flower“, koja zvuči jednako snovito, koliko i silovito i jedna je od ključnih epizoda albuma. „Faraway from Cars“ dođe kao meditacija ili jeka s izmjenama ritma, a završna „A Squirrel and I (Holding on… and Then Letting Go)“ kao njezin direktan nastavak koji će na učinkovitiji način zaključiti priču albuma.

Poput „All is Dream“, i ovo je album bez izraženih singl potencijala. „Snowflake Midnight“ je album atmosfere i, slušan pažljivo, u komadu, zvuči baš kao urbana bajka s poglavljima neodvojivim od cjeline. Moram ipak napomenuti da ne dostiže visove kojima svoje zastave viju (evo, dosadan sam, ali ću ih opet spomenuti!) „Deserter’s Songs“ i „All is Dream“, no to iz mene djelomično govori i čista nostalgija, a možda i življenje u prošlosti kad su ti albumi bili najljepši zamislivi present tense, pa ću zaključiti da je „Snowflake Midnight“ predivan album kojeg se ne smije propustiti. Potraga za bezvremenim zvukom Mercury Rev se tako nastavlja na najzdraviji način. Oni su bezvremenost, doduše, već odavno pronašli, ali se, kao svi pravi vizionari, ne mogu i ne smiju samo pomiriti s tim, već stalno ispitivati dalje, širiti ideje i rasti. Horizonti su nepregledni, nepredvidljivi,… beskonačni.

Toni Matošin

Osobna karta albuma