Već sam dane proveo razmišljajući premišljajući samo kako početi pisati o “Nevermind” i reći ama baš sve što imam tu negdje po svojoj nutrini. Kako to obično biva u takvim nagomilavanjima misli, jedino logično rješenje svede se na puštanje prstiju da sami lete po tipkovnici, što se, evo, i događa dok pokušavam u jedan tok usmjeriti sve misli i emocije koje izaziva… pa, TAJ album. Jer postoje albumi koji su naprosto remek-djela i pišu se podebljanim slovima u svim retrospektivama i enciklopedijama, uz pregršt informacija i širokoformatnih sličica. A postoje i TI albumi koji su remek-djela ali i generacijsko-povijesne eksplozije, osobne, intimne stečevine tisuća i tisuća pari ušiju koja će se jedni drugima osmjehnuti i namignuti resicama na svaki spomen TOG naslova. Dajem sva slova koja sam ispisao u ovih trideset i kusur godina da je jasno gdje trpam plavu škatulicu na čijoj naslovnici beba i dalje roni za dolarskom novčanicom.
Znam, zvučat će izlizano, već toliko puta na ovaj ili onaj način rečeno, ali zamislite na trenutak devedesete bez “Nevermind”. Zamislite da desetljeće ironije i postmodernizma nije započelo s “Twin Peaks” na malim ekranima svake zdrave televizije i najbučnijim pop-albumom ikad snimljenim u svim zvučnicima do kojih je vlasnik imalo držao. Ne ide? Doduše, znam, većina onih koji su odrasli prije te 1990. ili se rodili prekasno neće baš pasti na sentimente niti pripremiti naramak ovacija za tu dekadu, ali garantiram da oni koji su odrastali baš tada neće nikad posve prerasti svoje ljubavi i zaljubljenosti koje su gajili po zakutcima popularne kulture. Tako je i Nirvana, primjerice, ostala trajni kult o kojem se rijetko tko (ako itko, bar ozbiljan) usudi izreći negativnu riječ. Ja ću do kraja privatizirati ovaj prostor i reći da je bila čast i zadovoljstvo odrastati uz ovih dvanaest savršenih generacijskih pjesama i da ne mogu zamisliti drugačiji, a još manje bolji soundtrack ranih srednjoškolskih dana.
Kad je slojevima depresije ali i talenta prepiturani Kurt Cobain nakon nabrijanog Nirvaninog prvijenca “Bleach” promijenio bubnjara, potpisao, poput dičnih kolega Sonic Youth, za Geffen i odlučio, dojen R.E.M.-om i Beatlesima, dati svojoj glazbi injekciju melodioznosti, priča o Nirvani kao možda zadnjem velikom rock-bendu mogla je uistinu započeti, a s njima i priča o devedesetima. Suradnja s producentom Butchom Vigom okrunjena je završenim albumom u vrijeme kad smo mi u Šibeniku izvirili iz skloništa i kad su ista postala mjesta okupljanja i tulumarenja. Pjesma u kojoj su oni iskusniji prepoznali pečat Pixies, a mlađi tekst koji je u kreativnoj groznici izvikivao ono što im se motalo po glavi skupa s melodijom koja je nosila, prenosila i raznosila kao malo koja dotada probila je svoj put lakoćom uragana – “Smells Like Teen Spirit” pronijela je taj presudan glas koji će dovesti do nevjerojatnog uzleta albuma na svim top listama, toliko visoko da je poslije samo nekoliko mjeseci s vrhova skinuo i megapopularne konfekcije poput Michaela Jacksona. Alternativni rock, čije je probijanje iz geta načeo R.E.M. i slični desetljeće ranije, time je napokon dobio punu afirmaciju, a naše desetljeće obilježeno državnim osamostaljenjem, ali i ratom, nacionalizmom, spuštanjem estetskih letvica na svim poljima te povijesno-ideološkim relativizmom, dobilo je najprikladniji soundtrack za svoju “director’s cut” verziju.
“Our little group has always been and always will until the end”, dopola umornim, a odpola gnjevnim glasom izriče budući pripadnik zlosretnog kluba 27, trenutak prije refrenskog krešenda, i, preslušavajući “Smells Like Teen Spirit” danas, s pameću generala poslije bitke, pitam se je li tih pet minuta i moglo završiti igdje drugdje osim u društvu legendi. No “Nevermind” je, srećom (i naravno!), mnogo više od tog svog turbosingla. “In Bloom”, “Come As You Are”, “Lithium”, “Drain You”, “Polly” i preostalo društvo od prve do zadnje su punomasne, zarazne koliko i razvaljujuće, rock koliko i pop, male koliko i velike pjesme. Dugujući punku koliko i Beatlesima, stečevinama recentne alternative koliko i dičnoj tradiciji, Seattleu koliko i ostatku Amerike, Cobainov rukopis predmilijunaške životne faze ostavio je trag nade koliko i generacijskog bezizlazja – nade u aspektima samog rock ‘n’ rolla, a bezizlazja u okvirima izraženije konzumerističnog, sve ekstremnije materijalnog, bezbožnog i moralom sve siromašnijeg društva u kojem dišemo. Iako je sam Cobain u više navrata isticao kako su tekstovi po važnosti iza glazbe i kako ih je često mijenjao i poigravao se do zadnje minute pred ulazak u studio, u svaku od tih pjesama ucijepio je bar po kaplju svoje stihoklepačke blistavosti, uglavnom pod dojmom friškog ljubavnog brodoloma.
Mada je nakon završetka rada na albumu bilo pritužbi od strane benda na poliranost i pretjeranu podatnost zvuka, teško da je finalni proizvod ikoga ostavio uistinu nezadovoljnim, još manje ravnodušnim. Tehničke primjedbe bend je ionako više nego uspješno “otklonio” sjajnim, furioznim nastupima, o čemu možda najbolje svjedoči odnedavno službeno dostupan “Live at Reading”, ne bez razloga instatno proglašen jednim od najboljih koncertnih albuma ikad izdanih. Slušajući “Nevermind” ili gledajući raznorazne dostupne koncertne snimke iz tog razdoblja, čujemo i vidimo bend u punom stvaralačkom, gutajućem naponu snaga. Na žalost, neočekivan zvjezdani status i ulazak u društvo milijunaša, kombinirano s Cobainovim ranama iz djetinjstva, zdravstvenim problemima i ovisnošću o teškim drogama, dovelo je do promjene rukopisa i iskaza, brzo potom i tragičnog suicidalnog raspleta. Promijenjeno stanje svijesti iznjedrilo je mnogo mračniji, hermetičniji, grublji i bučniji “In Utero”, no opet toliko snažan i jezivo dobar da ga osobno najčešće stavljam čak ispred svog impresivnog prethodnika; no, to je tek nastavak ove priče koja mi iznova buja pod prstima dok jedva uspješno pokušavam sabrati misli povodom dvadesete obljetnice izdavanja jednog od najznačajnijih albuma ne samo novije povijesti popularne glazbe.
“Nevermind” je svojom nepobitnom kvalitetom i iskrenom energijom prštećeg talenta udario temelje cijelom jednom desetljeću i ozračio tolike živote da je Cobainovo samoubojstvo dovodilo i do pretjeranog saživljavanja s tim nesagledivim gubitkom, no komercijalni uspjeh s neočekivano jakim i opsežnim zamahom u isto je vrijeme napravio pravu revoluciju u glazbenoj industriji i zauvijek joj izmijenio lice. Danas će se činiti da je sve to ipak bio samo bljesak svoga vremena i da su stvari danas opet vraćene natrag u svoje možda čak i negativnije tokove te da su konfekcija i besramni lobiji odnijeli novu pobjedu. Uistinu, Nirvanino djelo, daleko bogatije kvalitetom nego kvantitetom, čini se kao možda tek podsjetnik da se nekad stvarala glazba koja znači i koja mijenja svijet ili makar industriju. To se osobito odnosi na “Nevermind” kao kolekciju naprosto sjajnih pjesama koje su pomele sve pred sobom bez obzira na ičije ukuse i preferencije. No usprkos brutalnom realizmu, ne može se ipak poreći utjecaj – konkretni na određeno, a figurativni na mnogo duže vrijeme – kojeg je ostavio na nadolazeće generacije glazbenika, slušatelja, pa i diskografa i analitičara koji su morali predefinirati neke dotad uvriježene postavke.
Teško mi je pojmiti i, da budem posve iskren, pomiriti se s tim da je prošlo već dvadeset godina od tada. Mojih dvadeset. I dvadeset godina mnogih, mnogih drugih koji će luksuzno reizdanje pozdraviti s osmijehom koji prikriva i dozu sjete. Svima koji su se pojavili negdje u međuvremenu, ne može se ne preporučiti bilo “obično” izdanje s dva CD-a, bilo luksuzno izdanje s čak četiri CD-a i DVD-om. Mogu im zavidjeti na tome, ako ćemo angažirati najprizemnije ljudske emocije, ali znam da će i oni zavidjeti meni i mojim generacijama. Zvučnici će, neovisno od svih naših emocija, sjećanja i intimnih neverina, najglasnije svjedočiti o, uistinu, grupi koje je uvijek bilo i koje će biti, do kraja.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| Izvođač | Nirvana | |
| Naziv albuma | Nevermind | |
| Izdavač | DGC | |
| Produkcija | Butch Vig | |
| Datum objave | 24.09.1991. (izvorno izdanje) 27.09.2011. (deluxe i super-deluxe reizdanje) |
|
| Snimano | Smart Studios, Madison, travanj 1990; Sound City Studios, Van Nuys i Devonshire, N. Hollywood, svibanj – lipanj 1991. | |
| Posebna napomena | Deluxe reizdanje s dva diska | |
Popis pjesama
|
||
| CD1 Original album 01 “Smells Like Teen Spirit” 02 “In Bloom” 03 “Come As You Are” 04 “Breed” 05 “Lithium” 06 “Polly” 07 “Territorial Pissings” 08 “Drain You” 09 “Lounge Act” 10 “Stay Away” 11 “On A Plain” 12 “Something In The Way” The B-Sides CD2 The Boombox Rehearsals BBC Sessions |
||
| Linkovi | ||
     Nirvana.com |
||
Smells Like Teen Spirit – Spot |
||
{youtube}hTWKbfoikeg{/youtube}
