R.E.M. – “Fables of the Reconstruction”

Priznat ću da ih nikad nisam prigrlio entuzijazmom fana ili se trudio u njihovoj glazbi pronaći neki svoj kutak, ali R.E.M. su glazbena institucija koja se ne srami te terminologije. Tri desetljeća ovako postojanog nadahnuća, toliko visoko podizane i nijednom ozbiljnije spuštene letvice na mjeraču autorske kvalitete te, najkonkretnije, nizanja sjajnih i, u najmanju ruku, solidnih albuma daju im pravo na beskamatni kredit za gradnju i opremu vile na samom rock-olimpu. No usprkos toj konzistentnosti i onoj najfinijoj sprezi radiofoničnog i alternativnog, odnosno, meni neodoljivoj sintezi svjetskog i tipično američkog, svjetala velegrada i vjetrovitog mraka pustare, velikog i malog, Michael Stipe i društvo nisu dosad dobivali kartu za onu predstavu u kojoj postaju moja osobna glazba, ona koju ću braniti revnošću ravnopravnog polagatelja vlasničkih prava na note i stihove. Iako sam, usprkos tom dvojbenom principu svih ovih godina prikupljao i slušao njihove albume, tek sad, kad su krenuli u seriju obilježavanja četvrt stoljeća od nastanka prvih im albuma, mogu reći da ih prihvaćam i grlim širokim rukama. Još čudnije, ključan je pritom postao njihov najzačudniji, najpotiskivaniji album iz te rane faze djelovanja.

“Fables of the Reconstruction” bio je, može se reći, zadnji album prve etape rada benda. Naime, nakon rano utvrđene prepoznatljivosti i potencijala u samom rukopisu na već legendarnim albumima “Murmur” i “Reckoning”, Stipe, Buck, Berry i Mills odlučili su napraviti pomak, ili odmak, ovisno kako će tko gledati, zaprašivši s novim idejama put Velike Britanije, u čijoj su prijestolnici odabrali Joea Boyda kao novog producenta. Čovjek poznat po radu s veličinama poput Nicka Drakea trebao je donijeti njihovoj pjesmarici izraženiji dašak folka i folklorne mistike. Od samog početka kriptični kad im je u pitanju iskaz, na trećem albumu odlučili su postati još maglovitiji, pa i tmurniji.

Mračna, gotovo zlokobna Buckova gitara u uvodnoj “Feeling Gravitys Pull” jedna je od njegovih najboljih bravura, a ovdje ujedno i zvučni temelj nimalo “lakog” albuma. Naime, već je tu, na otvarajućem koraku, više nego osjetan taj planirani odmak od zveckajućih gitara i dozirane prodornosti prethodnika, ali i hermetičnost cjelokupne izvedbe. Čak se naoko konvencionalnija, radiofonična i poletna “Driver 8” u londonskom sessionu pretvorila u gorak zalogaj, doimajući se kao putovanje vlakom kroz vrlo mračan, surov krajolik. Vlak je, pritom, nimalo slučajno odabran kao prijevozno sredstvo, budući da je čest motiv u američkim tradicionalnim pjesmama kojima su se R.E.M. odlučili približiti na sebi svojstven način. Većina pjesama ovdje sakupljenih vuče, naime, veze s motivima i terminima iz američkog folka.

Puni zaron u novo područje R.E.M. ostvaruju s iznimnom “Old Man Kensey”, koja zvuči kao probijanje kroz raspršene harmonije s “Reckoning”. Tematski, dakle, ispisujući storije o ekscentričnim individualcima, ovu će formulu ponoviti u još upečatljivijoj, glasovirom vođenoj završnoj “Wendell Gee”. Izbor tako intonirane pjesme za singl bio je još jedan čudan potez; ja bih rekao, hvale vrijedan, no ipak dvojben u svakom konvencionalnijem, hladnijem pogledu na stvari. Zato je sredina albuma pripala gotovo umiljatim “Can’t Get There from Here” (opet termin iz pučke terminologije) i “Green Grow the Rushes”. Potonja, iako prilično melankolična, čini se poput dobrog duha albuma čiji je ton očito odredio i odnos benda i producenta Boyda (dakle, ne baš idiličan). Berry je bio najkritičniji prema albumu, a pridruživali su mu se po potrebi i ostali, no danas kotira bolje no ikad, čak i među članovima benda. Ja ću se svakako prikloniti toj novoj tradiciji, sve više uvučen u mrakovito zavodljivo tkivo albuma.

Ovogodišnje reizdanje, slaveći njegovu 25. obljetnicu, donosi, kao u slučaju prethodna dva albuma, bonus disk sa živim izvedbama. No, dok su to u slučaju “Murmur” i “Reckoning” bile tipične koncertne snimke, ovdje dobivamo pravo malo blago – cjelokupni album izveden u studiju u zavičajnom Athensu prije polijetanja za London. Ono što je tu posebno važno je zvuk benda na tim snimkama, svirka prije preuzimanja kormila od strane Joea Boyda. To je dokument benda koji svirački nastavlja trasu uspostavljenu prethodnim albumima, još uvijek tek na pola puta do tmurnih sazvučja u koja će ih odvesti prekoocenska avantura s otkliznućima u folk. Uz cjelokupni set pjesama s “Fables of the Reconstruction”, session iz Athensa donosi i B-stranu “Bandwagon”, te rane verzije pjesama “Hyena” i “I Believe” (ovdje pod nazivom “Throw Those Trolls Away”) koje će se naći na sljedećem albumu, “Lifes Rich Pageant”.

Toni Matošin