Svanuo je i drugi dan festivala koji je zbog bendova na glavnim binama bio više rockerskiji. I opet migracije iz Nantesa u Clisson. Ovaj put nas je na željezničkoj stanici dočekala žandarmerija s psom koji nas je sve koji smo sišli s vlaka temeljito prenjuškao. Kad nas je sve prenjuškao, mogli smo u taksi. Više se nikome nije pješačilo do festivala. Svi smo strpljivo čekali i dali dva eura za prijevoz. Malo iza podne na bini su se našle djevojke Lez Zeppelina. Teško je pogoditi čiji su cover bend. Sunce je i dalje pržilo, ali to nikoga nije smetalo, uživalo se uz Miss May I te Skid Row, koji nam je prvi donio dašak osamdesetih. Pjevalo se s njima „18 and Life“, „Youth Gone Wild“ i svi smo nanovo bili klinci. U hladu šatora je također vladala užarena atmosfera za koju su bili zaslužni Benighted, Borgne, Subrosa, TrollfesT, Incantation… Teško je uopće sve nabrojati posebice redoslijedom kojim su nastupali jer je znalo doći i do izmjene u zadnji čas. Prašinu ispred dvije glavne bine dizali su i Buckcherry, Walking Papers i We Came as Romans. A onda je koju minutu prije pet na stage stao Extreme. Nebo se smilovalo, sunce su malo prekrili oblaci te se moglo lakše uživati i zaplesati uz „Decadence Dance“. Pjevač Gary Cherone nas je pitao da kakav bi to Hellfest bio bez akustike. Naravno, slijedila je „More than Words“, pjesma koja se prije 23 godine zabetonirala na svim glazbenim ljestvicama. Mnoge su žene tada uzdisale za gitaristom Nunom Bettencourtom. Njima za informaciju, nisam mogla ne primijetiti da je još uvijek zgodan. Jedino kose ima nešto manje, ali to je zanemarivo.
Francuska Dagoba je promijenila stil, rockeri su otišli na ručak, norveški Shining je raspalio na stageu The Templea, a Acid King The Valleyem. Taman u redu za piće zatekla me „In the Army Now“ Status Quoa. Svi su pjevušili, nitko nije ostao hladnokrvan. Status Quo je napravio odličan šou, tako da se publika u Puli ima čemu veseliti početkom kolovoza. Hatebreed koji smo ne tako davno gledali i u Zagrebu je napravio lom! Od silne prašine koju su digli njihovi fanovi, bina se uopće nije mogla vidjeti. Niti Soulfly nije smirio atmosferu. Max Cavalera je opet iskoristio priliku da isfura svoje potomke što mu baš i nije išlo na čast jer djeca se nisu znala nosit s tisućama ljudi. Bolje su se sa svojim fanovima nosili Brutal Truth i Comeback Kid. Onda sam došla do trenutka „sometimes i feel like screaming“. Ne zato što mi je netko nedostajao, nego stoga što se nisam mogla odlučiti ispred koje bine bih stala i koga bih slušala. Jer istovremeno su svirali Deep Purple, Monster Magnet i Eluveitie. Eluveitie sam prve eliminirala jer sam ih već nekoliko puta gledala, Monster Magnet nijednom, a odabir je pao na Deep Purple. Nisam požalila jer su zvučali odlično i očarali su publiku.
A onda su tron i vladanje masom preuzeli Aerosmith! Istrčali su s „Back in the Saddle“. Ne bi se reklo da su ikada iz tog sedla i ispali. Steven Tyler je valjda jedan od rijetkih muškaraca kojemu bronzer na jagodicama i šljokice u kosi jako dobro stoje. Na pozornici se našla i torta jer je bubnjar Joey Kramer slavio rođendan pa mu je publika predvođena Tylerom u glas pjevala „happy birthday“. Da im je produkcija vrhunska i da se znaju domaćoj publici uvući pod kožu pokazali su više puta. Napravio je to i gitarist Joe Perry koji je tradicionalno pjevao jednu pjesmu na koncertu. Ovaj put je to bila „Freedom Fighter“ sa zadnjeg albuma „Music from Another Dimension!“ Na ekranu se ispisivao tekst pjesme, ali i filmić u kojemu Perry svira gitaru na ulici, s Eiffelovim tornjem u pozadini i pokušava zaraditi koju kintu. Ubacivali su mu prolaznici novce u boemsku beretku, srećom, tako da nije ostao gladan. Dok su izvodili cover Beatlesa „Come Together“, na ekranu je bila slika najljepše zgrade dvorca u Nantesu. Tyler je mikrofon prepustio i djevojkama iz publike. I koliko god im je šou osmišljen i odvija se po špagi, sve djeluje iskreno, nepretenciozno, učinjeno s užitkom. Dva sata su prošla u sekundi. Vrhunac je bio uz četrdeset godina staru pjesmu „Dream On“ koju su uz „Sweet Emotion“ izveli na bis. Svi su imali blažene osmijehe na licima i iskre u očima nakon koncerta.
Oni koji nisu bili zasljepljeni Stevenovim bronzerom i šljokicama mogli su odmor za oči potražiti pod šatorima uz nešto sasvim drugačije. Odlični Nile, Gorgoroth, Against Me! i Phil Anselmo davali su sve od sebe da privuku i zadrže publiku jer im je konkurencija na drugim binama uistinu bila više nego jaka.
Nakon Aerosmitha išla sam odmoriti noge koje su nakon dugog dana postale jako teške, ali se onda iz daljine čuo „Shepherd of Fire“ Avenged Sevenfolda. Jedva sam se dovukla, ali su me već s tom prvom pjesmom uspjeli „dić iz mrtvih“. Sve je bilo u znaku vatre, tako da je vatra cijelo vrijeme poigravala iza njih. Pjevaču M. Shadowsu je bilo svejedno jesu li bili prvi ili zadnji bend dana, bitno mu je bilo vidjeti sretnu i brojnu publiku. Izvrstan koncert za kraj prebogatog dana.
Poslije sam srela ekipu koja je gledala Carcass. Bili su oduševljeni. A onda opet čekanje prijevoza i opet dva sata. Ovaj put su se pojavili autobusi sa preko 50 mjesta, no svejedno su nas oderali s 15 eura po osobi. Fino su zaradili s obzirom na to da im usluga i nije baš neka. Po dolasku u Nantes uslijedio je prizor zbog kojeg smo svi (bila sam u društvu Finaca i Norvežana) zinuli ko ribe! Oko 4, pola 5 ujutro, u samom centru Nantesa desetak policijskih marica parkiranih jedna za drugom, na svakom koraku po tri interventna policajca u grupi. Razbijenog stakla posvuda, ostalog smeća hrpetine i mladi u grupama koji se valjda provode. A mi smo došli s nečega što „normalni“ zovu festivalom „ekstremne“ glazbe i nas su psi prenjuškavali?!
Atmosfera s festivala
Gordana Beraković
