U subotu navečer mala osječka publika okupila se u novoj, čarobnoj dvorani Kulturnog centra na druženju s Urbanom. Kažem druženju jer, iako smo svi mislili da idemo na koncert, zapravo smo došli na intiman, poseban susret s Damirom. Ovakav koncept koncerta na hrvatskoj sceni nije uobičajen, a svakako je nov i Urbanu. Prvi dio koncerta bio je prožet pričama i sjećanjima uz pjesme koje nisu objavljene ni završene. Pjesme koje još nisu konačne ni s glazbom ni tekstom, praćene pričama iz Urbanovog života koje su gotove, ne mogu se mijenjati i kako sam naziv koncerta kaže „Ništa se neće vratiti“. Staro i novo, konačno i ono u nastajanju. Tako je pjesmu, koju je davnih dana izvodio kao mladić, a o kojoj danas priča s podsmjehom, sada ukomponirao u novu pjesmu o kojoj će se sigurno pričati i godinama pjevati.
U prvoj pjesmi koju nam je odsvirao kaže: „Vani se rađa novi zvuk“ i upravo je to ono što je nastalo u prvom dijelu koncerta, rodile su se nove pjesme i novi Urban. Sam Urban rekao je da ga zamislimo kako leži na krevetu, prebire po gitari i mumlja pjesmu sebi u bradu, baš kako radi i kad stvara. U jednom trenutku smetali su mi i haljina i cipele i ljudi oko mene. Htjela sam ležati s dekicom ispred vatre, s Urbanom tik ispred mene dok slušam njegove priče i pjesme. Bilo je tu svakakvih pripovijesti – od intimnih priča o ocu i njegovoj smrti, ranih srednjoškolskih dana, prvih svirki i party-a, obitelji, njegovog procesa stvaranja do komičnih anegdota.
Drugi dio koncerta pratilo ga je četvero mladih gudača, a na Urbanov nagovor javio se i mladi dečko iz publike koji je na gitari odsvirao Budi moja voda zajedno s Urbanom i gudačima. Dečko je rasturio i sve nas ugodno iznenadio. U ovom bloku našlo se još par poznatih pjesama – nezaobilazna Iskra, Nitko osim nas, Kažu svi da izmišljam, a koncert je završio, kao inače, s Astronautom. Svakako treba izdvojiti Pismo koje je Damir napisao, a volio bi da mu je njegov otac pročitao, a njegovom ocu njegov otac i koje će on čitati svojoj djeci, a možda jednog dana i oni svojoj. Umjetnost je svakako nasljedstvo, a ovo pismo doslovno naslijeđe koje će se prenositi s djece na djecu, a koje smo mi imali priliku čuti uz predivnu pratnju gudača. Iako je Damir rekao da Pismo nije za javnost počastit ćemo vas jednom rečenicom iz Pisma za kraj – „Učiniti što se može, nikad neće biti isto kao i učiniti što se treba. Ljubavi, naučiš li praštati naučit ćeš i voljeti.“
Iako se nitko iz publike nije ohrabrio prihvatiti čaj koji se pravio na pozornici, mislim da ipak možemo hrabro reći da smo bili na čaju s Urbanom i da nam je bilo odlično!
