Nemirno srce ne dopušta bilo kakvoj bonaci da potraje. Idila je u tim slučajevima tek etapa, jedna od postaja na putu s uvijek.

“Dylan” iz 1973., odnosno, kako je za europsko reizdanje na CD-u nazvan, “A Fool Such as I”, zapravo uopće nije album. Gotovo da.

Kad se ranih sedamdesetih slavni redatelj Sam Peckinpah dohvatio ekranizacije divljezapadne legende o odmetniku Billyju the Kidu i njegovu bivšem prijatelju i ubojici,.

Ta je sablazan zasigurno upečatljivija i bolnija – ona koja te pogodi nakon što si već jednom vidio (možda se i naslađivao) kako.

Dok neki vape za pažnjom i popularnošću upirući sve atome svoje kreativne snage da dobiju makar tapšanje ako ne i krunu, uvijek je.

Neke suša devastira, a neki u njoj pronađu nove putokaze i iskoriste potencijal njezina škrta jezika. Mnogo toga ukazuje da je poslije nesreće.

Vjerujem da i ono što nam se u svom trenutku čini najlošijim razvojem događaja u svom ishodu odvede ka dobrome. Ima u narodu.

Činilo se da je sve moguće tada. Ne znam niti itko zna kako je on sam to vidio, ali uistinu – kao da.

Svi su oni svojevrsni – nazovimo to – miljenici Duha, no neki velikani suvremene umjetnosti se u toj kategorizaciji posebno ističu. Zvučat ću.

Što je tjeralo Boba Dylana da sredinom tih brbljavih šezdesetih toliko bjesomučno tipka, čak i noću, kad bi se, po riječima tadašnje mu.