“Ja spašen sam krvlju Jaganjčevom”, svečano pjeva Bob Dylan pred ulaskom u peto desetljeće života u naslovnoj pjesmi svoga prvog albuma za osamdesete,.

“Nitko ne može napraviti umjetnika, može ga samo otkriti. Da ga nismo otkrili mi, otkrio bi ga netko drugi. Nismo mi stvorili Boba.

Ako je “Desire” bio plodonosno uštimavanje i naštimavanje teško uhvatljivog rock-orkestra pred vrhunac “Rolling Thunder Revue” turneje, “Street-Legal” je dvije godine kasnije došao.

Otvorio ju je, ali nije to bila Pandorina kutija, kako bi se po uhodanoj praksi očekivalo od tako bogate kreativne duše. Škrabica Boba.

Ima neke vrste poetske pravde u tome što je ovaj naramak pjesama svoj put do publike s punim blagoslovom svojih tvoraca našao tek.

Vjerovali u nemoć bijega od sebe ili tek u splet podudarnosti, ne vjerovali maestru ni kad vam bogate plodove podastire ili samo njegovim.

Nemirno srce ne dopušta bilo kakvoj bonaci da potraje. Idila je u tim slučajevima tek etapa, jedna od postaja na putu s uvijek.

“Dylan” iz 1973., odnosno, kako je za europsko reizdanje na CD-u nazvan, “A Fool Such as I”, zapravo uopće nije album. Gotovo da.

Kad se ranih sedamdesetih slavni redatelj Sam Peckinpah dohvatio ekranizacije divljezapadne legende o odmetniku Billyju the Kidu i njegovu bivšem prijatelju i ubojici,.

Ta je sablazan zasigurno upečatljivija i bolnija – ona koja te pogodi nakon što si već jednom vidio (možda se i naslađivao) kako.