Brett Anderson – “Black Rainbows”

Četvrti album kojeg Anderson objavljuje pod svojim imenom i prezimenom ujedno je i “najsuedskiji” u tom portfoliju i nisam siguran koliko je to rezultat onoga što sam prethodno naveo ili naprosto logička autorska solucija. Njegov osebujni vokal koji jednako savršeno tonira raskošne i sublimnije urbane balade te glamuroznije i prljavije pop/rock razarače kao da nije izmijenio ni mrvicu svoje postojanosti, ali prigušivši orkestracije do razine suptilne pratnje i izbacivši gitare više u prvi plan, Anderson je u “Black Rainbows” sasvim na tragu priče koju je Suede ostavio da visi nad posivjelim velegradskim krajolikom sa smjene milenija poslije pet albuma i niske briljantnih singlova. Album ekonomične, vinilske minutaže prezentira upravo fascinacije bivšega benda, namjerno se odmičući od hermetičnijih formula redom sasvim solidnih “Brett Anderson”, “Wilderness” i “Slow Attack” kojima ipak kao da je samo pipao što može, zna i smije sam bez pratnje benda koji ga je doveo do tu.

“Unsung” i singl “Brittle Heart” tako su rasne, sjajne pop-pjesme iz svijeta savršenijeg od ovog Lady Gage i srodnih otužnih figura. Pritom odmah napominjem da, ukoliko vas prvospomenuta ne pomete na prvu ili bar drugu, slobodno možete odustati od daljnjeg slušanja. “Unsung” je možda najljepši svježi primjerak Andersonova rukopisa, onog istog koji je još relativno nedavno iznjedrio “Everything Will Flow”, “Saturday Night”, “Another No One” i tolike dragulje Melodija Britanije i šire okolice, a potkrijepit će je i grandiozno fluidna “This Must Be Where It Ends”. Brže i grezije “The Exiles”, “Actors” i “Thin Men Dancing” one su koje najkonkretnije potvrđuju zamisao da atributi za novi album budu nemir, buka i dinamika, a povezna tkiva poput tek mrvicu predvidljive “Crash About to Happen”, sporogorućih “I Count the Times” i “In the House of Numbers” ili tečne balade “Possession” uspješno odvlače stvari u taman onoliko smjerova koliko je potrebno za solidan, nezamarajući album.

Okupili se Suede konačno zaozbiljno ili ne, Anderson nastavlja, dakle, nizati solidne albume za publiku Suede nakon Suede, dokazujući da je itekako raspoložen i sposoban opet razvaljivati bine ako treba. Način, pritom, ostaje onaj isti – koristeći najljepše i najintrigantnije od popa kao i najzavodljivije i najmelodioznije od rocka, samo mijenjajući mjerice pri balansiranjima preokupacija. A pubilka ostaje više-manje ista, jer i sam bih svim novim ušima ipak dodao prvo poneki od albuma bivšega benda, bilo fer ili ne.

Toni Matošin