Peti je dan svibnja 1993. godine i avantura je počela. Rano je jutro, a frend i ja pičimo prema Beču u posuđenom Golfu dvojci, u nadi da ćemo vidjeti koncert najvrućeg britanskog benda u tom trenutku. Još od prošlog ljeta, kada smo u MTV’s 120 Minutes vidjeli spot „The Drowners“, žestoko smo navučeni na Suede i mogućnost da ih vidimo uživo, samo mjesec dana nakon objave debi albuma, na njihovoj prvoj europskoj turneji, čini nam se kao šansa života. Kažem „u nadi“ jer to se događalo u pred-internetsko vrijeme, kada se za koncerte saznavalo preko plakata, ili, ako je riječ o nekom koncertu u inozemstvu, kroz „word of mouth“. Srećom, jedan moj kolega s faksa je nešto ranije bio u Beču na nekom drugom koncertu, pa mi je prenio datum sa dozom sigurnosti od oko 75%. Dakle, znali smo da će koncerta biti, ali moglo je to biti i koji dan prije ili kasnije. Enivejz, nas je tada držalo takvo suludo idolopoklonstvo da uopće nije bilo upitno hoćemo li se zaputiti ili ne.
Za put smo se dobro opremili. Tjedan ili dva ranije, Švec je na Stojedinici pustio album u cijelosti, a mi smo ga snimili na kazetu koja je pokrenuta kad i pouzdani Golfov diesel. Ako smo i ponijeli kakvu hranu/piće, ja se toga ne sjećam. Za tih, cca 5 sati vožnje imali smo sve što nam treba, a Golfov kazić je bio opremljen i auto-reverse funkcijom, tako da smo snimku mogli preslušavati beskrajno, bez intervencija i pauza. Eh da, od jednog drugog frenda sam posudio Aiwa walkman koji je imao funkciju snimanja…
U to vrijeme, britanska indie glazbena scena je polako jenjavala. Generacija C86 bendova je, uglavnom nestala (izuzetak su bili Primal Scream), Madchester je ispuhao pod očekivanjem drugog albuma The Stone Roses, a shoegaze je već dobio svoju ultimativnu točku u Loveless My Bloody Valentinea, pa se i ta scena polako osipala. Glazbeni tisak je u ta, pred internetska vremena, još uvijek bio dominantan (tko bi rekao da će već za nekoliko godina Melody Maker prestati postojati, a NME ukinuti „print“ izdanje?) i bili su u stalnoj potrazi za novitetima, a posebno za nasljednicima legendarnih The Smiths, i nije prošao ni jedan mjesec da neki od debitanata nisu (potpuno neoprezno) označavani „novim Smithsima“. Kada su se Suede pojavili, i NME i Melody Maker su se trgali tko će ih više nahvaliti, a mislim da su i do danas ostali jedini bend koji se pojavio na naslovnici a da nije izdao apsolutno ništa. Naravno, „The New Smiths“ titula im je dodijeljena istog trenutka kad se, u svibnju 1992. pojavio gore spomenuti single „The Drowners“. Nije odmoglo ni to što je Morrissey nahvalio pjesmu s B-strane „My Insatiable One“, naravno. Drugi single, „Metal Mickey“ ukazao se u rujnu iste godine. Ovaj prvi je uzeo naslov singla godine u obje publikacije, a ovaj drugi je plasiran na treće (NME) i četvrto (Melody Maker) mjesto.
Očekivanja od debi albuma su rasla, a potom i eksplodirala kada se u veljači 1993. ukazao i treći singl „Animal Nitrate“ koji je zaposjeo sve radijske kanale i, tada još najznačajniji medij – MTV. Posljedično, kada se album konačno pojavio krajem ožujka, rekord najbrže prodavanog albuma (koji su do tog trenutka držali Frankie Goes To Hollywood) je lakoćom razbijen.
Nesumnjivo, za ovakav uspjeh je zaslužna senzacionalistička narav britanskog tiska, ali svi znamo da za komercijalni uspjeh nije dovoljno raditi stvarno dobru glazbu. Ono što su Suede ponudili Svijetu je image seksualno ambivalentnih likova koji žive pri dnu društva, oblače se u jeftinu, sintetičku odjeću, pjevaju o izlascima koji su potpuno neglamurozni, i životu u relativnom siromaštvu na urbanoj periferiji. Frontman i pjevač Brett Anderson je njegovao image zgodnog, ali krajnje feminiziranog frajera s prigodnom frizuricom, naušnicom i tijesno pripijenim majicama, nerijetko podignutim da ogoli torzo. Njegovi živi nastupi su izuzetno dinamični i u stalnoj je fizičkoj komunikaciji su publikom, što je bilo potpuno drugačije od shoegazera koji su buljili u svoje cipele (zapravo u pedale gitarskih efekata, ali to je manje važno) ili madchesterovaca koji su se zabavljali sami sa sobom „tripujući“ na kojekakvim stimulansima. Izjavama koje su se pojavljivale u medijima, Brett je dodatno raspirivao vatru opisujući sebe kao „biseksualca koji još nije imao homoseksualni odnos“ i pozivajući ljude na „E“1 putem novinskih naslovnica, a što mu je donijelo i pažnju policijskih struktura.
Ipak, sve te PR-ovske i medijske eskapade ne bi bile dovoljne da first and foremost, Suede nisu imali „pravu robu“ za prodaju. Naime, njihova glazba je bila i originalna i autentična i nesporno kvalitetna. U samozatajnom geniju Bernardu Butleru, Suede su imali vrhunskog gitarista i odličnog skladatelja, baš pravu osobu koja je mogla na savršeni način uglazbiti Brettovu pronicljivu i pismenu poeziju.
Za razliku od mnogih albuma koje je kritika dočekala panegiricima, a publika mlakim odazivom, prvijenac Suede je izvrnuo stvari naopako. Što zbog činjenice da su se na albumu našla sva tri singla koja su već dobrano izvrtili svi mediji, a što zbog prenapuhanih očekivanja, prve recenzije su bile prilično suzdržane (NME je dao ocjenu 7/10!). Bilo je tu, vjerojatno i zamjerki da su Suede postali preveliki da bi bili cool, što je u to vrijeme bio popriličan grijeh za tisak koji je radije podupirao mlade, polu-anonimne talente. Tako se još jednom pokazao sav apsurd pop kulture koja voli sve što je svježe a prezire establišment. Međutim, fast forward desetak godina i sve kritike koje ste mogli pronaći na Netu postaju od krajnje pozitivnih do ekstatičnih, a Suede se nanovo „otkriva“ kao izgubljeni dijamant.
Ono što je uočljivo na prvo slušanje jest da je album jasno bipolaran – pola pjesama su gitarističke „rokerice“, a druga polovica su nevjerojatno nježne (opet) gitarističke balade.
Album otvara „So Young“ (kasnije objavljena kao četvrti single), himna dječjoj naivnosti. Ulaz u pjesmu je živahni bubanj kojeg ubrzo zaskoči reska gitara i veseli uzvici kojima nas Brett poziva da „preplašimo nebo tigrovim očima“ i „ganjamo zmaja“ jer smo „tako mladi“.
Sva tri dotad objavljena singla (strateški razmješteni među 11 pjesama na albumu) su zasnovana na distinktivnom, distorziranom riffu koji u vokalnim dionicama prelazi u prigušeno „cijeđenje“ gitare uz obilato korištenje fuzz efekta. Brettov glas se sjajno uklapa u tu podlogu, kako grlenim frazama, tako i načinom kako izgovara (ispjevava?) samoglasnike zavlačeći na najčudnije načine, pa, primjerice, riječ „taking“ kod njega postaje otprilike „t-ah-y-king“.
Uz njih, na albumu su i nešto žešće „Moving“ i „Animal Lover“. Ova prva je dinamična posveta quirky seksu koja iz brzog riffa upada u psihodelični pripjev uz zvuk gitare koji imitira zvuk supersoničnog aviona, a ima i zanimljiv, jaki gitaristički solo. Ova druga je pak, nekakav ciničan spin na temu ruganja queer osobama, uz pomalo šablonski rif – po meni jedina na albumu koja nije baš na kvalitativnoj razini ostatka.
Laganice predvodi prekrasna „Sleeping Pills“ sa fenomenalnom, nježnom gitarskom dionicom i Brettovim glasom koji baš zvuči u skladu s tekstom u kojem od partnerice traži da ne uzima svoje tablete valijuma i njemu posveti vrijeme koje bi njima „ubila“. U „She’s Not Dead“ Brett pjeva o djevojci za koju je vjerojatno da će skončati zaključana u nekom automobilu „s ispuhom u kosi“, dočaravajući tako sudbine onih s dna društvene ljestvice čije su „zabave“ opasne po život. Srcedrapateljna „Pantomime Horse“ dočarava jadan život simbolikom drvenog konja kojim se služi pantomimičar u svojoj predstavi („I was conned by a circus hand/Tragic as the son of a superman“), a „Breakdown“ je jedinstvena kontra-posveta seoskom životu u kojem protagonist(ica) sanja o princu u Volvu (a što je s bijelim konjem?). Zanimljivo je da ove četiri balade dijele sličan aranžman u kojem se ističe bas linija, pa tako stvaraju sanjivu atmosferu i zvuče baš kao sličice iz mašte nekoga tko bi htio više od života, ali mu ostvarenje sna stalno izmiče. Na samom albumu, ove su pjesme ispremiješane sa onim žešćima što pojačava taj osjećaj ambivalentnosti – ako ostaneš u provinciji zakopat ćeš se i poludjeti, a ako, pak odeš u grad, dobre su šanse da ćeš zaglaviti u paklu jeftine zabave. Uznemirujuće.
Pjesma koja zatvara album je nešto drugačija, klavirska balada „The Next Life“ u kojoj se izražava nada u bolji „slijedeći“ život u kojem ćemo otići daleko od Grada i „lizati sladoled“ dok „ne padnemo na koljena“. Brettov glas odlazi u visine…Iako pomalo „programatska“, pjesma je jednostavno tako dobra da joj morate oprostiti taj mali grijeh. Inače, Suede su njome otvarali koncerte tijekom svoje prve turneje, pa tako i onaj u Beču, kojem smo, eto, uspjeli nazočiti.
Iz današnje perspektive je sasvim jasno da su Suede u to vrijeme bili potpuno drugačiji od svega što se u tom trenu nudilo. Očito odrasli na artsy-glam-rocku Bowieja i Roxy Music, oni su taj stil na neki način „izravnali“ i odbacili svo nepotrebno blještavilo. Time su stvari sveli na ono bitno – glazbu, i stvorili nešto samo svoje, pa su, potpuno zasluženo, u jednom kratkom razdoblju bili najveći bend na ovoj strani Atlantika. Na žalost, na onoj drugoj ih je dočekala publika koja nije bila raspoložena za nikakve druge emocije osim cinizma i bijesa koje je tako dobro pokrivala Nirvana i njihovi grunge sateliti. A dodatno tome, morali su zbog autorskih prava, prilagoditi i ime benda, pa su tamo objavljivani kao The London Suede.
Dečki su nastavili raditi, i za 1994. su pripremili novi, ambiciozni i dvostruki album Dog Man Star kojega je kritika dobro primila. Međutim, samo koji tjedan prije njegove objave, Bernard Butler je napustio bend zbog „kreativnih razlika“, a zapravo zbog Brettova pada u ambis ovisnosti. Istovremeno, centralno mjesto na britanskoj indie sceni su preuzeli Blur i Oasis koji su postali „britpop“ i svojim su „revitaliziranjem“ Kinksa (Blur) i Stonesa (Oasis) potisnuli Suede prema margini. Odlaskom Kurta Cobaina, grunge scena se počela gasiti, a britpop manija se proširila po cijelom Svijetu. Danas se malo tko sjeća da se je prije rata Oasis vs. Blur, vodio rat Suede vs. Blur koji je imao i vrlo osobnu razinu. Naime, gitaristica ranih Suede, Justine Frischman je ujedno bila i Brettova cura koju mu je preoteo Damon Albarn. No, da vas ne gnjavim pričama iz sad već daleke prošlosti, Suede su taj rat izgubili na komercijalnom frontu iako je njihov treći album Coming Up iz 1996. postao iznenađujući hit i njihov najbolje prodavani album uopće. Iako daleko od toga da su ostali zaboravljeni, nisu nikada dosegli one razine koje je njihov debi nagoviještao. A to je velika šteta jer su bili značajno originalniji i, jednostavno, bolji od konkurencije.
Nakon raspada benda 2003. godine, Brett se nakratko ponovno spojio s Butlerom i izdali su jedan album kao The Tears. Iako vrlo dobar, album nije polučio komercijalni uspjeh. Brett je izdao i četiri samostalna albuma na kojima se znalo naći i sjajnih pjesama, ali opet bez većeg uspjeha. Suede su se ponovno okupili 2012. u sastavu u kojem su bili kad su se raspali (bez Butlera, naravno). Od tada su izdali četiri albuma koji su „dosta zanimljivi“ – time sam vam rekao sve.
- ecstasy ↩︎
P.S. Bečki koncert je bio odličan – kako je to otprilike izgledalo možete vidjeti na Youtube snimci koncerta održanog svega 11 dana kasnije. Odigrao se u klubu Szene Wien, nekakvoj bečkoj verziji našeg Kulušića ili Gjure. Walkman je poslužio, i snimka koncerta nas je dopratila do kuće u jutarnjim satima idućeg dana. Na žalost, koju godinu kasnije mi je netko „popalio“ kazetu i tako je ta relikvija za mene zauvijek izgubljena. Slušajte informatičare kad vam govore da sve treba „bekapirati“!
