Ponekad pomislim – možda na djeliće sekundi uistinu i poželim – kako bi izgledalo da sam studirao u Zagrebu. Nije to iluzija o kvalitetnijem obrazovanju ili o luđim studentskim zabavama; ne bih mijenjao ništa za svoje dubrovačke studentske godine. No, pomisao o jednom jesenskom iskrcavanju na peron velegradskog kolodvora, melankoličnom spuštanju u jedan drugačiji mravinjak, u kolorit koji će, kao brisom ruke preko zamagljena autobusnog stakla, plavo i bijelo zamijeniti sivim i žutim, koji će nebrojene korake nevinih godina trampiti za šutljive vožnje, a zidove tijesne sobe tonirati drugačijom nijansom vlage, kao da piše nešto što nikad neće postati roman ili pjesma ali će opstajati u tom nekakvom zamišljenom notesu. I tražit će postavljanje konkretnih kulisa, okvir za svaki polaroid klikan u crno-bijelom ili možda sepia modu, vremensko podešavanje uvijek na tu nužnu sredinu devedesetih i konačno soundtrack koji će kroz jeftine slušalice dolaziti iz walkmana s C-60 audio-kazetom popunjenom… pa, drugim albumom Suede.
Da, nužno se moram u artistički zrnastom, više emotivnom nego fizičkom procesu baciti u tu sredinu devedesetih jer samo tako će se sve poklopiti. I moje stvarno pakiranje adolescentskih čežnji, slutnji, tuga i nada u nekoliko kufera i svi paralelni scenariji pisani i skladani u split-screen formatu u potrazi za toplom životnom pričom. “Dog Man Star” tako postaje ta glazba koja će eksperimentalnom, intimnom filmaštvu dati presudnu notu. Tih dvanaest, što savršenih što gotovo pa savršenih pjesama što su nastale kao plod tuđe, udaljene jeseni (ako ćemo jesen okarakterizirati kao bježanje od onog prošlog kanalima melankolije) razlilo bi se po tom mom studiranju iz alternativnog svijeta puneći mu brazde, utore i pore poput sveprisutne glazure. Sve se poklapa, i vrijeme radnje i kumulacija bijega, i asfaltno-neonska džungla i njezina melankolija miješana sa stalno izmičućom dekadencijom. Osim što, naravno, nikad nisam studirao u Zagrebu. Što je pak najmanje bitno…
Pejzaže kakve evocira “Introducing the Band” prosipajući se svojom fragmentiranom poetikom i bubnjajućom sugestivnošću, najjasnije vidim, dakle, baš tamo gdje je jedan hrvatski grad najbliže Andersonovom i Butlerovom Londonu. U tonalitetu znanstveno-fantastičnih uspavanki taj je najperspektivniji autorski tandem devedesetih spjevao labuđi pjev svojoj suradnji, opjevavši jednu svoju jesen a da jedva da su je spomenuli. Predstavljajući se iznova, bježeći od mat(r)ice britpopa iz koje su u glamuroznom stilu izletjeli na scenu, predstavili su nam se u istodobno najpompoznijem i najintimnijem izdanju, puneći glazbu i tekstove krhotinama sebe samih. A kroz svoje krhotine još su jednom, čak još sugestivnije nego na fenomenalnom prvijencu, urbanu melankoliju i bilo svoga Londona prenijeli na notni papir.
Senzibilni gitarist Bernard Butler upravo je izgubio oca, noseći se s tim kako je mogao i stigao dok je pjevač Brett Anderson prolazio kroz intenzivnu narkomansku fazu, sve na valu uspjeha albuma “Suede”. Singl “Stay Together” izišao je kao most prema novom albumu, popraćen novom aklamacijom publike i kritike, kuhala se američka turneja, slagao se materijal za novi album kojim je društvo htjelo jasan i drastičan odmak od britpopa kojeg je razvikalo medijski napumpano rivalstvo novih scenskih snaga Blur i Oasis… I tu je negdje naprosto pošlo krivo. Andersonovi hipnotički razbacani stihovi jasno će posvjedočiti iz kakva stanja uma i tijela su došli, baš kao što će naglašenije melankolična i elegična glazba Bernarda Butlera sa svojim jasnim stremljenjima u wide-screen format u kojem bi se stopila sva buka i sva tuga njegovoga svijeta jasno pričati o njegovu planu i programu. Ime producenta Eda Bullera postalo je kamen spoticanja, mada možda više kolateralna žrtva, s tim da su sve tenzije završile Butlerovim napuštanjem benda još prije završetka snimanja moga zagrebačkog soundtracka.
Koliko je to bolji “Dog Man Star” mogao biti, a na što upozorava Butler, možemo samo nagađati, ali ovih sat vremena podijeljenih u dvanaest stavaka čini se vrlo teškim za nadmašiti. Uistinu, pjesme poput “Heroine” ili najeksplozivnije pjesme na albumu, gotovo pa uljeza “This Hollywood Life” mogu se učiniti tek pažljivo skiciranima pa tako i bez onog završnog poliranja, ali ta doza sirovosti odaje krvnu grupu benda u tom svom ranjivom trenutku, baš kao što četverodjelni finale albuma ispisuje sve tuge i čežnje (vele)gradskog (polu)sna kao logični doskok tih i takvih Suede u tom i takvom iskoraku tog i takvog vremena. Ako ćemo jesen okarakterizirati kao bježanje od onog prošlog kanalima melankolije, je l’ te… Kad jednom uronete u prebiranje po glasoviru jedne “The 2 of Us” nećete se lako otrgnuti ni njoj ni onom što slijedi. Jer “Black and Blue” više nije pop ili rock kakvog ste htjeli dobiti, već urbani romantizam koji će vas uvesti u ježeću epiku “The Asphalt World”, koja je po Butlerovoj izvornoj ideji trebala trajati 25 minuta (na kraju traje nepunih devet i pol) i za epilog donijeti simfoničnu savršenost “Still Life”, odsviranu uz pomoć sedamdesetdvočlanog orkestra Sinfonia of London. I bez mojih intimnih naklapanja o zamišljenom Zagrebu sredine devedesetih, najveličanstveniji rendgenski snimak saudadea u suvremenoj popularnoj kulturi. Odnosi se na sve četiri navedene pjesme…
A još nisam ni spomenuo “The Wild Ones”, baladu kakva bez trunke jezičavosti ili namjere otpuhuje one budalaštine o heavy-metal baladama kao najboljima u tom sazvučju. Nisam spomenuo ni titranje “Daddy’s Speeding” koje ispisuje prozu u stihovima o automobilskoj nesreći i drogiranju s Jamesom Deanom ni citiranje Byrona u posveti Marilyn Monroe u “Heroine”. Pustite li bilo koju od ovih pjesama dublje od osluhivanja, naći ćete širok pejzaš. Bez razumijevanja Andersonovih psihodeličnih priča pa i bez obaziranja na sukobljavanja oko konačne glazbene slike; nema preduvjeta, samo slušajte. Kad-tad će vas ponijeti čim na tren zaklopite oči. Ovogodišnje luksuzno reizdanje albuma donosi i sve B-strane singlova “Stay Together”, “We are the Pigs”, “New Generation” i “The Wild Ones” osim onih na kojima je bend već radio u novoj postavi (bit će dostupni na reizdanju “Coming Up”) te uvid u alternativni svijet “Dog Man Star” u kojem su se ove prekrasno tužne (ili tužno prekrasne) pjesme porađale. Tko se nije dosad upoznao s njima, krajnje je vrijeme da to učini na dosad najpotpuniji i najprisniji dostupni način. Ja ću, u međuvremenu, pospremiti svoja alternativna studiranja u neku ladicu. I gledati što će dalje biti dok mi u ušima odzvanja: “There’s a song playing on the radio…”…
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/06/16/suede_dog.jpg, images/SGrecenzije/2011/06/16/suede_dogm.jpg, Suede – Dog Man Star, Center} | ||
| Izvođač | Suede | |
| Naziv albuma | Dog Man Star | |
| Izdavač | Nude | |
| Produkcija | Ed Buller | |
| Datum objave izvornog izdanja |
10.10.1994. | |
| Datum objave reizdanja | 6. 6. 2011. | |
| Snimano | Master Rock Studios, London, ožujak – srpanj 1994. | |
| Posebna napomena | Luksuzno reizdanje s dva CD-a i DVD-om | |
Popis pjesama
|
||
| Disk 1. 1. Introducing the Band 2. We are the Pigs 3. Heroine 4. The Wild Ones 5. Daddy’s Speeding 6. The Power 7. New Generation 8. This Hollywood Life 9. The 2 of Us 10. Black and Blue 11. The Asphalt World 12. Still Life 13. Squidgy Bun (Introducing the Band) (Four Track Demo) 14. Ken (The Wild Ones) (Four Track Demo) 15. A Man’s Song (Heroine) (Four Track Demo) 16. Banana Youth (The Power) (Four Track Demo) 17. The 2 of Us (Four Track Demo) Disk 2. DVD |
||
| Linkovi | ||
     Suede.co.uk |
||
The Wild Ones – Spot |
||
{youtube}a0SuX1IvJys{/youtube}
